Prošle godine, kada je ona nesretna mješovita komisija, koju je inaugurirao papa Franjo, završila s radom, kako bismo sa Srbima “dijalogizirali” istinu o Stepincu, pozvali me s Radiotelevizije Srbije da u povodu toga budem gost. Dvojica srpskih kolega i ja. Slušam ih, lupetaju k’o Maksim po diviziji više od pola stoljeća ofucane laži o Stepincu na matrici Viktora Novaka i Titove presude. Dođe red na mene. Suočim ih s dokumentima iz arhiva, posebno onih iz Ujedinjenog Kraljevstva, navodim gole činjenice, citiram engleske i židovske povjesničare, ne hrvatske, koji stubokom pobijaju srpske falsifikate o “ustaši” Stepincu… Ma kakvi, kao da govoriš bukvama, a ne ljudima “znanstvenicima”. Srbi ne vole činjenice. Oni vole mitove. Čak i kada sam ih suočio s činjenicom da je Stepinac od ustaša spasio episkopa Dositeja, rekli su “to je zato da bi napravio Hrvatsku pravoslavnu Crkvu.”
Mitomanija, a s mitomanijom je nemoguće dijalogizirati. Tako nije samo kada su crkve u pitanju već i politika, iako su u Srbiji (veliko)srpska politika i pravoslavlje dvije strane istog novčića.
Križ i mač
Njima je važniji sveti Sava od Isusa. Evo jedan primjer. Kod nas u Katoličkoj Crkvi postoji jedna udruga za evangelizaciju sastavljena od obiteljskih ljudi, žena i muškaraca, koje mjesni biskup šalje svake godine u drugu zemlju. Jednog mog znanca prošle godine zapala Srbija. Stigao u Valjevo i sa srpskim protom, kako ne bi bilo prozelitizma, hoda ulicom i naviješta Evanđelje. Priđe ovaj moj jednom sredovječnom gospodinu i krene naviještati Isusa. Ovaj, Srbin, mu odvrati: “Ne trebate meni naveštati, ja sam pravoslavac.” Njegov prota malo zastane i kaže: “Ček bre malo, ali ti nisi kršten.” Ovaj odvrati: “Kakve to ima veze, pa ja sam pravoslavac.” Eto, tako Srbin doživljava svoje “hrišćanstvo”, koje nema veze s Krstom, to je nacionalistička ideologija. Dovoljno je samo usporediti crkvu hrvatskih mučenika na Udbini i hram svetog Save u Beogradu. Pred našom crkvom na Udbini je kip svetog Ivana Pavla II. koji u ruci drži križ. Pred hramom svetog Save je Karađorđe koji u ruci drži – mač!
Jednako je i sa srpskom politikom. Za nju je otac nacije Dobrica Ćosić rekao da joj je duša laž, da je “laž srpski državni interes.” Kao i crkvena, tako i srpska državna politika ne želi dijalog, osim ako se pod dijalogom smatra laž, ignoriranje i iskrivljavanje činjenica i umivanje lica pred svijetom. Srpska politika ista je stotinama godina: velikosrpstvo. Evo što Strossmayer piše prije 150 godina nunciju Serafinu Vanutelliju u Beč: “Mađari… iskorištavaju u tu svrhu taštinu Srba koji smatraju da su ispred svih drugih pozvani da, uskrisivši carstvo svoga cara Dušana, jedini na Balkanskom poluotoku zavladaju. To je anakronizam i opsjena bolesnog uma iz četrnaestog stoljeća kad je Dušan, kralj svakako vrlo sposoban no isto tako vrlo podmukao i okrutan, živio… Ponavljam: tu misao ponovno oživjeti isto je što i trabunjati prepuštajući se pukim opsjenama ali, na žalost, narodi zahvaćeni nadutošću i sebičnošću (Srbi) ravnaju se radije snovima i opsjenama negoli istinom i pravdom.”
Ignorirati
Dakle, srpska politika, od cara Dušana do ovog ljigavog Vučića, prosta je k’o pasulj. Pročitano. Zato Srbi nisu problem, pa ni Vučić. Tu autističnu politiku i Crkvu treba ignorirati. Problem je (aktualna) hrvatska politika koja tolerira srpsku petu kolonu u medijima, nevladinim udrugama, na sveučilištima… koja je megafon velikosrpske propagande i laži u RH. Problem je vlast koja koalira s Pupovcem koji na dan kada obilježavamo Oluju i Dan domovinske zahvalnosti ide u Beograd i pali svijeću uz Vučića na Dan žalosti. Pupovac koji je zapravo ambasador Beograda u Zagrebu, kojeg ne zanimaju problemi Srba u RH, spreman ih je, kao i Milošević devedesetih, žrtvovati ako je to oportuno Beogradu. Sa SPC-om i Beogradom dijalog nije moguć, jer ga oni ne žele. Zato i Vučića treba ignorirati. Ako s nekim treba voditi dijalog, onda su to Vatikan, EU i SAD koji nas guraju u ovakve besmislene političke igrokaze kakav je bio ovaj Vučićev dolazak u Zagreb. I objasniti im argumentima, iz prve ruke, što je to za SPC i srpsku politiku “dijalog”. Nažalost, nemamo mi taj kalibar političara koji će našim zapadnim “mentorima” reći NE, Srbe ignorirati, a njihovu petu kolonu u RH svesti na prava mjeru, mjeru nebitnih palanačkih bukača i manipulatora koje još i financiraju.
Da, nije Vučić problem, niti srpska politika. Njihova mitomanska i falsificirajuća politička agenda je jasna stoljećima. Problem su naši koji hrabrost vezu na odjeći, a ne u srcu i umu.