Kada se u nas spominje gradnja stadiona skepsa je obavezna. Ako ćemo pravo, prave prilike za gradnju stadiona su odavno propuštene. Ponajprije još 1998. godine kada je naša nogometna reprezentacija osvojila broncu na svjetskoj smotri u Francuskoj, potom dvadesetak godina kasnije kada su Vatreni umalo postali svjetski prvaci, a ni zanos s broncom iz Katara ne pomaže, piše Dnevno.hr
U međuvremenu, svjedočili smo i kamen temeljcima i projektima, najavama građenja modernog stadiona u Zagrebu. Sada vidimo da je to bila takva sprdnja od koje bi nam trebalo biti mučno. Praktički, Hrvatska je jedina zemlja u Europi čiji glavni grad nema uvjete za dostojno domaćinstvo svoje reprezentacije. Oh, kako je to tužno, beznadno i jadno.
I koga briga? Loptica odluke prebacuje se na sve strane, Grad, savez, crkva, vlada, svi gledaju kako da se promoviraju idejom o stadionu, a realno? Nitko ne čini ništa. Osim što daje gromoglasne izjave. I to traje desetljećima.
Možemo li se nadati?
I na trag vijesti da će Francuzi kroz koncesiju u Zagrebu graditi novi stadion valja sumnjati. Iskustvo nas tome uči. Opekli smo se toliko puta, tako da i ova informacija zvuči, onako, tek reda radi. Dok jedni tvrde da je to ekskluzivna vijest, drugi ne vjeruju. Dakle, plasirana je tvrdnja kako francuska tvrtka Bouygues, koja je u konzorciju 1998. izgradila i sada upravlja francuskim nacionalnim stadionom u Parizu, Stade de France, treba investirati u novi stadion u Maksimiru.
Nije nama ovaj francuski građevinski div neznan. Bouygues je izgradio i ima zagrebačku zračnu luku ”Franjo Tuđman” i ima je u koncesiji. Radio je i na izgradnji druge cijevi tunela Učka i u većinskom vlasništvu je u Bina Istri, koja upravlja Istarskim cestovnim ipsilonom. Kažu upućeni da bi ovoj francuskoj tvrtki, ako se posao na koncu konca dogovori, pripala koncesija na stadion u vremenu od 40 do 45 godina. Što bi bilo s Dinamom? On bi bio zaštićeni najmoprimac.
No, sudeći prema istoj informaciji da bi vrijednost francuske investicije bila negdje oko 120 milijuna eura možemo ostati malo zatečeni. Kako se priča o gradnji stadiona kapaciteta 35 tisuća sjedećih mjesta to nam se čini uistinu premala svota.
Za usporedbu, novi stadion u Osijeku na Pampasu, kapaciteta nešto više od 12 tisuća gledatelja stajao je 80 milijuna eura. I to prije svježeg inflacijskog vala.
Ma, lako za tu usporedbu. Ono što nas može brinuti jest činjenica da kao društvo nismo samo nešto vrijedno izgraditi, poput stadiona koji nasušno treba Hrvatskoj i glavnom gradu. Nije da Hrvatska nema građevinsku mehanizaciju i sposobnost da sagradi nešto slično. Očito, nitko ne da ili ne raspolaže s dovoljnim novcem.
Hrvatska odustala
I najlakše je pristupiti koncesiji, baš kao što se iznajmljuju koncesije za postavljanje suncobrana na plažama naše obale. Netko drugi uzima profit, a mi se zadovoljavamo mrvicama i činjenici da imamo suncobrane na plaži. I sve to, eto, lijepo izgleda.
Sve je jasnije da su Grad i država odustali od samostalne gradnje stadiona u Zagrebu. Tome svjedoči i izjava zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića koji je rekao da će se pokrenuti natječaj na koji će se za izgradnju stadiona u Maksimiru moći javiti svi zainteresirani privatni investitori, poručivši kako je cilj da ga se izgradi privatnim kapitalom, a ne javnim novcem.
Gradonačelnik je još rekao da će se natječaj pokrenuti kada se riješe svi imovinsko-pravni odnosi sa Zagrebačkom nadbiskupijom koja polaže pravo na dio zemljišta u Maksimiru. I tko zna koliko će to trajati…
Ipak je barem nešto jasno. Hrvatska je odustala od izgradnje stadiona, stadion nećemo graditi sami! Zna se tko je izdao Dalića i ekipu, tko je izborniku svaštao naobećavao u više navrata, političari svi redom – iz prvog reda. Gradit će se kažu tuđim novcem, u redu, ali to onda dugo vremena neće biti naš stadion, nego tko zna čiji.