Tijekom travnja i svibnja hrvatski narod obilježava dvije velike tragedije, ne tako davne prošlosti, Jasenovac i Bleiburg, Dva tužna događaja hrvatske povijesti s kojima smo i danas obilježeni toliko da se isti narod, kao nigdje drugdje, dijeli, stvarajući nepremostive granice koje uništavaju, kao virus, homogenost hrvatskog naroda, a time i usporava svaki mogući napredak društva i države.
Iako je prošlo više od 70 godina, te se još naiđe samo na po kojeg živog sudionika tih nesretnih događaja, ipak su to glavne vijesti medija i portala, koji na surovoj prošlosti hrvatskog naroda skupljaju potrebne “klikove” i preglede stranica kako bi preživjeli na medijskoj sceni, zaboravljajući na stvarne probleme mladih generacija koje su
tek praunuci ili šukununuci vinovnika tih događaja.
Kako je u ovoj napaćenoj zemlji, najlakše na ovim temama ubirati političke bodove ove ili one političke opcije, koje inače nemaju nikakve životne veze sa tim događajima jer su ipak rođeni poslije svih tih zbivanja, organizirane su čak tri posebne kolone sjećanja.
Mislio sam da će biti i više, zašto ne?, ako se može izvući koja kuna za organizaciju pa i svoju dobrobit. Malo svjetla na medijskom prostoru neće nikome škoditi, naprotiv, u nedostatku ili nemoći rješavanja trenutnih, stvarnih životnih tema dobro dođe i posebno
organizirana kolona sjećanja. Naravno, nikom pametnom, ne pada napamet obezvrijediti muku naših predaka, na ovoj ili onoj strani, ali sve ovo postaje bljutavo i sigurno nije u cilju odavanja pijeteta bilo kojoj žrtvi. Iako smo puni izraza kako je svaka žrtva jednaka, bez obzira s akoje strane dolazila, ipak neke su bitnije, ovisno iz kojeg političkog spektra dolaze sudionici kolona.
Hrvatska je umorna od tih podjela koje ne nose dobro njenim građanima,osim onima koji iz toga izvlače osobnu korist, bilo u političkom ili materijalnom smislu.
I zbog toga kao hrvat, koji uistinu cijeni svaku žrtvu kroz povijesto vog naroda, građanin ove države, čovjek koji pokušava gledati u budućnost, podržavam odluku Predsjednice da ne sudjeluje u tom cirkusu raznih kolona. Njena odluka da samostalno, van medijske scene, bez intervjua i prikazivanja javnosti, oda nužni pijetet žrtvama neljudskog logora za vrijeme i poslije 2. svjetskog rata, je za svaku pohvalu.
Napokon se osvijestila i Vlada i zabranila dolazak huškačkih elemenata iz Srbije na ceremoniju sjećanja na jasenovačke žrtve. Zabrana ulaska srpskom ministru Vulinu je jedan od rijetkih državničkih poteza u zadnje vrijeme, kojim se, napokon, pokazuje da je vrijeme igre prošlo. Nadam se da smo politički sazreli.
Da je još više državne mudrosti, sam logor bi se detaljno istražio kako bi se potvrdile ili opovrgnule priče o logoru koji je djelovao do 1948. godine, u kojem je mnogo žrtava i hrvatskih vojnika sa Križnog puta koji se uključuju u broj žrtava ustaškog režima.
S tim pitanjem smo suočeni i nikakvo odlaganje ili pretpostavka da će vrijeme pokriti istinu, nije u interesu hrvatskog naroda. Da ima istine u svemu tome, potvrđuje i stalno odbijanje od strane srpske države da preda dokumentaciju logora kako bi se neovisno mogla raditi
povijesna prosudba stvarnih događaja.
Licitiranjem broja žrtava, kojim Srbija vrlo pametno kroz zadnjih 70 godina, diplomatski rečeno savršeno, koristi u promicanju sebe kao žrtve, stavlja se teški krimen na hrvatska leđa, koji i danas, nakon više od 70 godina, vrlo negativno djeluje na ugled hrvatske države,
koja uistinu, ničim ne baštini svoje postojanje tim povijesnim događajima.I zbog toga je izuzetno bitno naglašavati da je današnja hrvatska država nastala u Domovinskom ratu i da je obrambeni Domovinski rat temelj Hrvatske državnosti, što je i istina.
Vrijeme hrvatske šutnje, koja nas je i dovela u ove podjele, je već davno trebala biti iza nas, zbog generacija koje dolaze, kojima ne smijemo ostavljati teret neistražene prošlosti i daljnjih podjela.