Ponedjeljak, 22. srpnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Je li antifašizam ikada postojao?

Foto:Ilustracija

 

Piše:Egon Kraljević, Hrvatsko kulturno vijeće

Ako u internetsku tražilicu upišemo pojam antifašizam pojavit će se mnoštvo rezultata. Među brojnim poveznicama koje gotovo u cijelosti potječu s prostora bivše Jugoslavije, naći ćemo i natuknice hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova o “antifašističkoj koaliciji” kako se naziva savez zapadnih država i SSSR-a u borbi povijesti protiv Sila Osovine. S obzirom na to da je upisani pojam zajednički većem broju susjednih jezika, reklo bi se da su rezultati u skladu s očekivanjima, odnosno s onim što su nas učili i s onim što se kod nas i u regiji i danas govori o toj temi.

Ako u tražilicu upišemo engleski naziv “anti-fascism”, rezultati već postaju pomalo neočekivani. Većina ih, unatoč tomu što su na engleskom jeziku, opet potječe s “ovih prostora”, tj. riječ je o tekstovima posvećenim Drugom svjetskom ratu autori kojih su istraživači ili organizacije (SABA, Vedra) iz Hrvatske i regije. Manji dio pronađenih poveznica odnosi se na suvremeni radikalni politički pokret antifašizma (Antifa), a možda jedan posto svih rezultata odnosi se na Drugi svjetski rat i savezničku pobjedu nad Njemačkom, ali i ti bez iznimaka potječu iz miljea suvremene i radikalne zapadne prokomunističke ljevice.

Da bismo na engleskom jeziku konačno pronašli, za ex jugoslavenski virtualni prostor uobičajeno obilje naslova o antifašizmu i posebice tzv. antifašističkoj koaliciji, u tražilicu smo upisali “anti – fascist coalition”. Rezultati su opet začuđujuće oskudni i imaju sličnu strukturu kao i prethodne pretrage, a to znači: pojavljuju se poveznice na tekstove iz Hrvatske i regije napisane na engleskom jeziku, uz koje se u ovom slučaju pojavljuje i određen broj članaka iz istočne Europe i Rusije, te vrlo rijetko poneki tekst iz zapadnih zemalja, ali opet beziznimno komunističke provenijencije. Početnom smo upisu potom pridodali dodatnu odrednicu WW II, ali rezultati su bili isti.

U daljnjoj potrazi za naslovima koji bi nam pojasnili što se izvan bivše komunističke Europe na engleskom jeziku raspravlja i piše o sukobljenim vojno političkim blokovima iz vremena Drugog svjetskog rata, upisali smo kod nas ne toliko često korišten pojam Saveznici s dodatkom Drugi svjetski rat (eng. Allies, WW II). I to je bio bingo, na zaslonu se otvorilo nepregledno mnoštvo članaka ozbiljnih znanstvenih ustanova o tom strašnom sukobu. Znači nije riječ o nezainteresiranosti Zapada za najveći svjetski rat, radi se samo o tomu da se u tim raspravama ne koristi ideološki pojam antifašizma.

Što je onda antifašizam?

Prema definiciji britanskog povjesničara i uvjerenog marksista Erica Hobsbawma (koju je volio ponavljati Slavko Goldstein), antifašizam je “kratkotrajni savez kapitalizma i komunizma protiv zajedničkog neprijatelja – fašizma”. I to bi skoro bilo točno. Skoro, zato što zadnji dio rečenice u kojem se tvrdi da su se komunisti i kapitalisti udružili u borbi protiv fašizma jednostavno ne odgovara istini. Jer nisu se Istok, tj. SSSR i Zapad (kapitalističke države) udružili protiv hitelr staljinfašizma nego protiv agresivne njemačke državne politike koja nije bila uvjetovana samo fašizmom nego mnogo dubljim geopolitičkim razlozima koje je fašizam samo dosljedno agresivno formulirao. Ni SSSR ni zapadni državnici prije izbijanja rata nisu iskazivali pretjeranu i dosljednu netrpeljivost prema fašističkom ideološkom modelu. Churchill je davao pozitivne izjave o Mussoliniju, sve dok Italija nije počela zadirati u interese britanskog imperija, a Molotov je nakon sklapanja saveza s nacističkom Njemačkom za fašizam rekao da je “stvar ukusa”. Komentirajući Molotovljevo razdoblje u sovjetskoj diplomaciji, Zoran Pusić je u svom tekstu u kojem zapomaže protiv antikomunističkih rezolucija Europskog parlamenta ustvrdio da se iz sovjetsko – njemačkog pakta iz 1939. ne mogu izvlačiti zaključci o manjku antifašizma kod boljševika. Za njega je taj savez samo odgovor na specifične okolnosti u kojima se našao SSSR, nakon što su zapadne države iskazale neodlučnost za “borbu protiv fašizma” tj. točnije Njemačke. To je istina, ali činjenica je da su SSSR kao i Kominterna, prošli više kontradiktornih faza u definiranju svojih vanjskopolitičkih neprijatelja. Do ranih tridesetih glavnim su protivnikom smatrali imperijaliste, jačanjem njemačke moći (a ne zbog fašizma kao takvog, njega su dapače smatrali poželjnim zbog očekivanog “zaoštravanja klasne borbe u Njemačkoj”) retorika im polovicom tridesetih godina prošlog stoljeća postaje antifašistička, da bi 1939. ponovno postala antiimperijalistička, pa 1941. opet antifašistička. Što je od toga pravo stajalište SSSR-a? Odgovor je jednostavan, svaka od prethodno nabrojanih sovjetskih politika je prava, jer je svaka, a ne samo ona Molotovljeva kako bi to htio Pusić, bila odgovor na različite vanjskopolitičke izazove. A SSSR je kao velika sila morao imati odgovor na sve diplomatske zaplete, pa su zato u njegovu vanjskopolitičkom ešalonu bili i – zbog svog židovskog podrijetla njemačkoj politici nepodobni – Litvinov, i prihvatljiviji Molotov.

S obzirom na to da očito je da se, niti SSSR niti zapadne države nisu ravnali prema ideološkim afinitetima, što ih je onda pokretalo u njihovim odlukama koje će dovesti do najvećeg pokolja u ljudskoj povijesti? Jasno je da su to državni interesi. S jedne strane Njemačke koja je – nezadovoljna porazom u Prvom svjetskom ratu, teritorijalnim gubitcima i zaista ponižavajućim uvjetima primirja iz 1918. uz to pogonjena gospodarskim i znanstvenim zamahom koji je tražio nove sirovine, tržišta, radnu snagu – zahtijevala preraspodjelu moći u svijetu i s druge strane starih imperijalnih sila kojima je tadašnji Versailleski poredak koji su one i stvorile, savršeno odgovarao. Pusić u svom tekstu naglašava da je SSSR više puta (i prije Minhenske konferencije iz 1938. i neposredno prije sporazuma Molotov Ribbentrop iz 1939.) Zapadu nudio suradnju u borbi protiv Njemačke što je po njemu još jedan dokaz SSSR-ovog antifašizma. I to je naravno točno, ali samo u dijelu u kojem se govori o sovjetskoj spremnosti za rat, a netočno u objašnjenju razloga zbog kojih ga je Staljin želio pokrenuti. Sovjeti su, kako je Staljin jednom rekao, bili “kao i Njemačka otpadnici i gubitnici svjetskog poretka ustanovljenog u Versaillesu” zbog čega su bili zainteresirani za njegovo redefiniranje ili rušenje ratom od kojeg komunisti (kao ni fašisti) kao programski nasilnici nikada nisu bježali. To je prvi razlog njihove spremnosti za vojni sukob. Drugi razlog je taj da uništenjem ratoborne Njemačke – koju je Staljinova država, nakon višestrukih mijena u određivanju najvećih vanjskih prijetnji konačno označila kao svog najopasnijeg protivnika – SSSR u bližem susjedstvu ne srbbi imao nijednu državu koja je mogla zaprijetiti njegovu opstanku i kasnije širenju njegove moći. Prema tomu razlog sovjetske agresivnosti nije nikakav doktrinarni ideološki antifašizam nego je riječ o, spram Versailleskog poretka revizionističkim državnim interesima i imperijalnim težnjama SSSR-a pogonjenima agresivnom ideologijom komunizma.

Što je onda antifašizam? Odgovor je ništa od onoga što nam se pod tim imenom želi servirati, posebno imajući u vidu upravo opisano djelovanje velikih sila koje su se uvijek (pa i u vremenu pred Drugi svjetski rat) ravnale isključivo državnim interesima, a ne ideologijom. To Hobsbawmovoj definiciji antifašizma kao “privremenog saveza komunizma i kapitalizma u borbi protiv fašizma” oduzima ideološku potku, odnosno smisao suprotstavljanja Njemačkoj navodno zbog njezine nacističke ideologije i prakse.

Antifašizam je pojam koji, kako je vidljivo i iz pretraživanja tog pojma na Googleu, ima najsnažnije uporište na prostoru bivše Jugoslavije, potom znatno manjim dijelom i u ostalim komunističkim zemljama, dok se na Zapadu tim pojmom koriste samo ekstremne ljevičarske skupine. Međutim antifašizam u hrvatskim uvjetima nije floskula, to nije prazna riječ, kod nas je to drugo ime za slavljenje vrijednosti bivšeg režima. Od tih je vrijednosti (nesvrstanost, samoupravljanje, Jugoslavija kao idealni državni okvir) ovdašnji antifašizam bezuvjetno povezan samo s Jugoslavijom, koju baštini kao najdragocjeniju političku ostavštinu njegove vječne borbe protiv hrvatskog identiteta i države.

Najnovije

Obilježena 33. obljetnica pogibije 13 hrvatskih branitelja: Neprijatelj ih dočekao u zasjedi

Foto:Facebook/Arhiva   Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen-obilježja na tzv. Privlačkom putu u vinkovačkoj gradskoj četvrti Mirkovci, u ponedjeljak je obilježena 33. obljetnica pogibije 13...

Jeličić: Hrvat sam i nacionalist, želim i da moja djeca znaju da su Hrvati

Foto:Screenshot   Joško Jeličić poslao je poruku svima koji ga nazivaju ekstremnim desničarom, poručivši im da se smatra nacionalistom i Hrvatom. Rekao je kako nikada neće...

Bio je ponos svoje Imotske krajine i cijele domovine: ‘Ja umirem, živila Hrvatska’

Foto:Platforma X   U Cisti Velikoj, u Imotskoj krajini, u subotu navečer otvoren je Spomen park Mate Vučka Čigre, poginulog pripadnika Treće imotske bojne Četvrte gardijske...

Biblijska poruka 22.7.2024. (Sveta Marija Magdalena) i tumačenje fra Tomislava Pervana: Ženo, zašto plačeš?

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje   Iv 20, 1-2.11-18 Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s...

Biden odustao od predsjedničke kandidature

Američki predsjednik Joe Biden najavio je da će prekinuti svoju kandidaturu za reizbor, rekavši da je “to u najboljem interesu njegove stranke i zemlje”.   Biden...