Subota, 13. travnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Je li (više) dosta maškarade ”mostarskih partizana”?

Piše: Josip Vričko za Katolički tjednik

 

Još se, kao što se to zapravo i očekivalo, ne stišavaju reakcije na ”slučaj Dan oslobođenja Mostara” i zabranu – u biti takozvanu zabranu – šetnje (samopromoviranih) antifašista do Partizanskog groblja. Podsjetimo, obilježavanje toga povijesnog nadnevka započelo je 10. veljače svečanom akademijom i posjetom mostarskom spomen-groblju do koga su Brozovi poklonici, umjesto u defileu kako su kanili, dovezeni autobusima uz policijsku pratnju.

Kompas, drugovi – kompas!

A tamo su se, kao i svake godine, razmahali jugoslavenskim trobojkama s petokrakom zvijezdom, a neki (još) – jer vrijeme je karnevala! – i maskirani u Titine partizane. Čemu, dakako, nije mogao odoljeti Mario Kordić te je prozvao „grupu ljudi koji se predstavljaju antifašistima noseći u rukama simbole jednog od najgnjusnijih totalitarnih režima“ da se – vrijeme je! – dozovu pameti. Uz to, mostarski je gradonačelnik apelirao kako (konačno) treba zaustaviti veličanje zločinačkih ideologija.

Odgovorio mu je jedan od posljednjih mostarskih (nemaskiranih) partizana Sead Đulić:

”Ako ja u svom gradu nakon toliko godina ne mogu slobodno šetnjom sa svojim prijateljima otići na groblje i položiti cvijeće, to je fašizam“, ispalio je taj predsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a (SABNOR) BiH, koji je skupa s drugovima oslobođenje obilježavao sve do 14. veljače. Tri-četiri dana, baš otprilike onoliko koliko je po Mostaru i okolici trajala krvava odmazda „osloboditelja”. Uz, doduše, manje (karnevalske) pompe i (uglavnom) bez daljnjega maškaranja. Kako bi i inače priličilo komemorirati…

Radi se, međutim, o tomu kako mjesto kamo su se zaputile mostarske maškare nije – groblje. Zapravo, nije partizansko. Izgrađeno je, naime, na mjestu na komu se nalazi nekoliko masovnih grobnica nastalih u drugoj polovici veljače 1945., djelo zloglasne OZN-e i KNOJ-a, koji su tamo skrili tijela pobijenih civila, ponajviše Hrvata.

Skrivanje krvavih tragova

Uz to, vlasnik katastarske čestice na kojoj je izgrađeno to – e, kako ga (sad) nazvati?! – groblje površine 79 248 m2 je Biskupski ordinarijat u Mostaru. Jasno, ”osloboditelji” su tu parcelu nacionalizirali i od tada je vlasnik bila Skupština Općine Mostar čiji je pak pravni slijednik Grad Mostar. Već evo gotovo tri desetljeća Biskupski ordinarijat nastoji vratiti oteto, ali zasada bez rezultata. Ukopali su se tamo baštinici komunističkih egzekutora i simbolički i – doslovce.

Još malo povijesti. Mostarsko je groblje izgrađeno 1965. po idejnom rješenju beogradskog arhitekta Bogdana Bogdanovića, autora i jasenovačkog Kamenog cvijeta. Ima, ili ih je (makar) bilo, 661 nadgrobni kamen, simbolična značenja. Međutim, ispod njih nisu posmrtni ostatci partizana, nego skrivaju monstruozni zločin, dokaz bjesomučne komunističke odmazde u vrijeme koje evo iz godine u godinu – čak i poslije (ili valjda njemu usprkos!) Domovinskog rata – mostarske antife obilježavaju kao ponosa vrijednu stečevinu. Istovremeno nazivajući (zapadni) Mostar mjestom – neofašizma. Što je u biti samo stari citat spomenutoga Đulića kako je Mostar danas izvorište i centar neofašizma. A koji je, uostalom, sličnim povodom znao ispaliti, sad već stari (bošnjački) refren: „Tamo gdje vlada HDZ, od antifašističkog naslijeđa nije ništa ostalo, preoravana su groblja, minirani su spomenici i 10 godina poslije rata.“

Kad drugovi zahvaljuju…

Slijedom čega nužno se još jedanput vratiti u doba bezočne komunističke osvete, na koje podsjeća i Vicepostulatura postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65 subraće. U Drugom svjetskom ratu jugokomunisti ubili su 66 članova Hercegovačke franjevačke provincije, od kojih sedam u Mostaru. Na dan 14. veljače ’45. iz franjevačkog samostana u Mostaru odvedeni su, a zatim na obali Neretve, na Čekrku ubijeni: dr. fra Leon Petrović, fra Bernardin Smoljan, fra Rafo Prusina, fra Grga Vasilj, fra Jozo Bencun, fra Kažimir Bebek i fra Nenad Pehar.

A u tom nesretnom ratnom vremenu mostarski su franjevci pomagali pojedince i obitelji židovskog, srpskog, partizanskog, komunističkog… podrijetla. Mnogo je dokaza za to koji su pomno prikupljeni u doktorskoj disertaciji Hrvoja Mandića Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću. Nekoliko su puta partizanski i komunistički pripadnici, podsjećaju iz Vicepostulature, dolazili do dr. fra Lea Petrovića da ga zbog njegovih zasluga za njihove obitelji odvedu na tzv. oslobođeni teritorij, ali je on to uvijek odbio. Posljednji put došli su po njega noć prije ulaska partizana u Mostar… A onda su mu, i njemu i subraći, zahvalili na svoj prepoznatljiv način!

Svemu tomu usprkos, slijednica Titine partije, SDP BiH i dalje gusla vazda istu priču o tomu kako su cvijeće na (tzv.) Partizansko groblje 10. veljače položili isti oni „čiji su se potomci i u ovom ratu borili protiv fašizma, preodjenutog u šuplju priču o buđenju naroda“.

Dva ist(ovremen)a – zla

Riječ je ovdje o kontinuitetu ”crvenog terora”. Poslije Drugog svjetskog rata čitav je hrvatski narod anatemiran kao ustaški, kako bi se (bit će…) argumentirali krvavi komunistički tragovi što su kulminirali na Bleiburgu i križnim putevima, a evo i danas tzv. multietnička sljedba Kompartije služi se istom retorikom u srazu s Kordićem. ”Podsjetit ćemo gradonačelnika da se u subotu nije mahalo nikakvim simbolima režima, nego bivše države SFRJ u kojoj se i gradonačelnik rodio. Iste one koja je bila međunarodno priznata i koja je nastala na antifašističkim temeljima”, kazali su skrivajući se istovremeno i iza ”europskih vrijednosti”…

Zaboravljajući pritom kako su – svi! – totalitarizmi stigmatizirani europskim rezolucijama. Vijeće Europe prvo je tijelo koje se pozabavilo tim pitanjem te je u rasponu od deset godina (1996. – 2006.) donijelo dvije rezolucije koje su upozorile na nužnost uklanjanja bivših komunističkih totalitarnih sustava i potrebu osude zločina koji su počinjeni pod okriljem tih sustava. Na tragu tih rezolucija Europski parlament donio je svoje rezolucije – o savjesti i totalitarizmu 2009. i o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe 2019.

Sol na ranu

U ovoj se posljednjoj, uz ino, kaže kako su „nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u XX. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti“. Dakle, fašizam i komunizam označeni su kao dva ist(ovremen)a – zla. I koliko god ovaj prvi simbolizirao kukasti križ, jednako tako ovaj drugi simbolizira petokraka s kojom su i ove veljače uporno – i valjda prkosno – mahale mostarske ljubičice, kako bijele, tako i plave. Sva ta sljedba trostrukoga (?!) narodnog heroja pritom poziva na vladavinu ljudskih prava, vjerske slobode, poštivanje različitosti…

Nakon (i) ovogodišnjih mostarskih maškara, središnje je pitanje: Zašto se to svake godine iznova ponavlja, nastojeći pritom – ti uvijek isti glumci – izazvati svojim maskiranim igrokazom incidentnu situaciju? Odgovor je zapravo u Rezoluciji Vijeća Europe 1481 iz (još…) 2006., u kojoj se detektira kako poslije pada totalitarnih režima u Središnjoj i Istočnoj Europi nije provedeno iscrpno međunarodno istraživanje, niti rasprava o zločinima što su ih počinili ti režimi. Usto, te (komunističke) zločine nije osudila međunarodna zajednica, kao što je bio slučaj sa zločinima što ih je počinio nacionalsocijalizam (nacizam). Slijedom čega, kaže se dalje, široka javnost vrlo je slabo svjesna zločina što su ih počinili totalitarni komunistički režimi. Komunističke su stranke u nekim zemljama zakonite i još uvijek djelatne, čak i kada se nisu distancirale od zločina što su ih u prošlosti počinili totalitarni režimi.

Ovdje, u nas komunisti nisu na vlasti. Mada, ima ih maškaranih, poput onih mostarskih antifa nespremnih – ne samo! – distancirati se od zločina, nego onako maskirani eto mašu obilježjima koja su obiteljima komunističkih žrtava kao šaka u oko.

Ili – sol na ranu koja nikad nije zarasla.

Najnovije

Dat ćemo prednost sposobnima, a ne podobnima

Razgovarao: glavni urednik Vlado Kolak   Poštovani čitatelji danas ćemo Vam predstaviti dvojicu kandidata Domovinskoga pokreta Vedrana Černya i Tomislava Josića. Pa da ih najprije kratko...

Prof. Biočić: Krivotvorenje suvremene hrvatske povijesti uz komunističke dogme – zašto Sveučilište ne reagira?

Foto:Narod.hr   Sveučilišnog profesora srednjovjekovne povijesti dr. sc. Ivu Goldsteina “krasi“ mnogo negativnih epiteta; za časnog čovjeka i znanstvenika dovoljni bi bili i samo oni koje...

Biblijska poruka 13.4.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Ne bojte se to sam ja, glavom

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje   Iv 6,16-21 Kad nasta večer, siđoše Isusovi učenici k moru, uđoše u lađicu i krenuše na onu stranu mora, u Kafarnaum. Već se...

Domovinski pokret – kamen koji odbaciše graditelji

Piše: Josip Milić   Predizborna kampanja ulazi u svoju završnicu. Ostalo je još svega nekoliko dana do predizborne šutnje i izbora. Umjesto da se, kako se...

Producent filma ‘Zvuk slobode’ kod Meloni: Žene osnažene od Boga mijenjaju svijet

Foto:Eduardo Verastigui   Eduardo Verastegui, producent filma Zvuk slobode, susreo se u Rimu s talijanskom premijerkom Georgiom Meloni s kojom, kako kaže, dijeli iste stavove po...