JEDINI HRVATSKI SVJEDOK OVČARE NIKAD NIJE ISPITAN. ZAŠTO?

U noći sa 19.-tog na 20.-ti studenog 1991. godine, u 19 sati započelo je ubijanje zarobljenika na Ovčari. Pucnjava je utihnula tek oko 1 sat iza ponoći, a zatrpavanjem rupe s tijelima više od 250 žrtava, monstrumi su označili kraj zločina koji je šokirao cijeli svijet…

U ovom stravičnom krvoproliću kojim su prekršene sve moguće konvencije, između ostalih pogubljeni su zarobljeni ranjenici, trudnica i 16-godišnji dječak. Od pokolja na poljoprivrednom dobru Ovčara prošle su 32 godine, no ni danas nisu poznati svi detalji, niti su pronađene sve žrtve. Nisu pronađeni ni ostaci ljudi iz šestog autobusa, koji je navodno također bio pun zarobljenika.

Svjedočenja nekolicine koji su preživjeli ovaj masakr, a niti rezultati istraživanja Nikole Kajkića – do danas nisu u potpunosti rasvijetlile okolnosti tadašnjih zbivanja, piše dnevno.hr. Kajkić, bivši istražitelj ovog pokolja, intenzivno ukazuje na slab interes institucija za njegove zaključke, od kojih su brojni šokantni. Tijekom svojeg istraživanja, Kajkić je nerijetko odlazio u Srbiju na informativne razgovore sa svjedocima (a i počiniteljima), no njegove spoznaje nailazile su na slab odjek. Između ostalog, od njega doznajemo o Hrvatu koji je u vrijeme pokolja živio i radio na Ovčari. Tamo je, kaže Kajkić, ostao za vrijeme cijele okupacije, a posao na farmi prestao je raditi tek prije dvije godine! Hrvat s Ovčare zove se Kiralji Marijan, a njegova priča do danas nije ispričana:

“Ljudi su preklinjali za život”

“Mi koji smo radili na Ovčari, u jednom smo trenutku ‘zaglavili’ jer je put za Vukovar bio zatvoren. Ja sam ostao kod sestre koja je živjela na Ovčari, a na žalost, bio sam i te noći kada se dogodio zločin. Slušao sam jauke i vriskove cijelu noć… Ljudi su preklinjali za život, a mlađi su zazivali oca i majku u pomoć. Bilo je stravično… Iako se ubijanje odvijalo po mraku, zbog bljeska i pucnjave je izgledalo kao da je dan”, ispričao je za Dnevno svjedok koji je od stratišta bio udaljen otprilike 500 metara.

On je ispričao kako je u na Ovčari ostao i za vrijeme okupacije, te da nikada, nikamo nije odlazio, osim povremeno u Vukovar. Na pitanje kako je Vukovar izgledao prije mirne reintegracije, te kako je preživio, kaže:

“Odlazio sam rijetko u grad, ali kad god bih otišao, odveli bi me na ispitivanja.”

Nikola Kajkić kaže da u Vukovaru nakon pada nije ostao nitko od Hrvata, osim eventualno ljudi iz miješanih brakova. Napominje i kako je došao do iskaza Srbina koji je bio zadužen za premještanje grobnica na Ovčari, no kako za to i dalje nitko nije pokazao interes.