Posvećeno 1260-etorici građana nepokorenog Osijeka pobijenih tijekom našeg obrambenog Domovinskog rata
«Jer Hrvatsku mi moju objesiše…»
Ljudskost, Dostojanstvo, Poštenje, Pravda, Istina….
Kao da je staza sudbine posuta solju pa ovce oborenih glava prolaze-na putu u klaonicu; mrtvi i živi su osuđeni: i Tuđman i Šušak, i mrtvi Bobetko i živi Norac…..niz je predugačak: još i Hrastov, Merčep, i Praljak…,Glavaš, a ima ih još i još, bezbroj, znanih i neznanih koji čame u kazamatima, ni broja im se ne zna.
Tko smo, gdje smo i što želimo?
Izdajice su na slobodi, prokleti žbiri potajno likuju a oni koji su sebe za slobodu žrtvovali čekaju u dugačkom redu da ih poput lopova objese ili zatoče uzničkim zidom, zidom srama….moja Hrvatska postala je crna, zločinačka jama.
Stoljeća su prošla a još uvijek nas gusta magla vije, još smo uvijek glupe guske, izgubljene u magli besciljnog lutanja…..
Krvnici, lopovi, žbiri, izdajice – i dalje u mraku noževe bruse, vješala našim herojima pripremaju, još nije gotovo, do kada, hoće li se konačno i preliti ova gorka čaša strpljenja?
Priredio: D. Kalafatić
1909.
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
A. G. Matoš