Jure Zovko: Kako je Ćiro “avansirao” od smetlara u kamiondžiju i postao najsretniji čovjek na svijetu

Umro je Miroslav Blažević, popularni Ćiro nakon duge i teške bolesti.

Osobno sam ga poznavao, s vremena na vrijeme čuli smo se telefonski, a povremeno nalazili na kavici. Zanimljivo je kako smo se upoznali. Nakon moga nastupa kod Željka Malnara u njegovoj popularnoj „Noćnoj mori“, nazvao me Ćiro i pozvao na kavu kod „Charlyja“. Bilo je to vrijeme neposredno nakon dolaska Račanove koalicije na vlast kada su samo rijetki novinari imali petlju sačuvati autonomiju i kritičko mišljenje. Jedan od njih bio je i Željko Malnar. Budući da sam tada slovio kao siva eminencija Hrvatskih studija, a Senat Sveučilišta u Zagrebu odlučio krenuti u proces ukidanja Hrvatskih studija, pozvao sam također Ćiru kao gosta predavača studentima novinarstva kojima sam predavao kolegij „Novinarska etika“ rekavši da je Malnar sa svojom škvadrom već pristao nastupiti kao „pozvani profesor“ mojim studentima novinarstva.

Ćiro je htio doći zajedno s Malnarom, namjeravao je doći maskiran da ga nitko ne prepozna, ali smo se dogovorili da će nastupiti dva tjedna nakon Malnara. Malnar je nakon epohalnog nastupa objavio veliku reportažu u Globusu s naslovnicom „Dirne li tko u Hrvatske studije, najebat će“. Zove me Ćiro nakon objave tekst i kaže „Sine, moram otkazati predavanje. Ne želim nastupati gdje neću biti najbolji, ali ne mogu biti bolji od Malnara“. Ja sam ostao šokiran, počeo psovati preko mobitela kao kočijaš, ali ništa nije pomoglo.

Ali Ćiro je bio meštar iznenađenja. Nazvao me sat vremena kasnije i potvrdio dolazak. Nastup mu je bio uvjerljiv, govorio je iskreno i iz duše. Na pitanje je li mu veći uspjeh u karijeri bilo osvajanje prvenstva Jugoslavije 1982. s Dinamom ili bronca s Vatrenima 1998. u Francuskoj, najprije je odgovorio „1982. s Dinamom“, a onda ispalio „ma k…., Dinamo, 1998. gotovo nitko nije čuo za Hrvatsku kad sam ja trebao biti svjetski prvak s Hrvatskom“. Ja sam ga upitao koji mu je najveći uspjeh izvan sporta, Ćiro je odgovorio, „sine kad sam u Lausanneu avanzirao od smetlara u kamiondžiju“. Dirljivo je pričao kako je nakon neuspješne nogometne karijere morao raditi kao čistač ulica u komunalnom i problem je bio da su ostali bez vozača kamiona. „A bio tamo neki Srbin Savić koji je kao portir čuvao kamione, i ja ga zamolim da malo vježbam voziti kamione po noći dok svi spavaju. Kaže on meni, ‘može’. Nakon tjedan dana odem ja šefu firme, jer još nismo našli kamiondžiju i kažem mu: ‘Šefe ja imam položen vozački ispit za kamione, ali vozačka mi je u Jugoslaviji.“ Šef kaže da će ga pustiti da ode po vozačku, a Ćiro se počeo vaditi da se boji da će ga Udba uhapsiti, pa mu šef predloži da pokuša položiti kod njih. Ćiro upiše nekoliko dodatnih sati vožnje, firma plati za njega, položi vozački za kamione i postane kako reče „najsretniji čovjek na svijetu“.