Uhvatila se ujdurma oko privođenja 12 osumnjičenika za malverzacije i kriminal u Uljaniku. Do kada će se raja u Hrvatskoj “zabavljati” time, ne znam – valjda dok tu vijest ne potisne neka slična ili dok aktivistica protiv nasilja No.1 u Hrvata (Jelena Veljača) ne otvori usta i nešto ne poduzme, dok nekoj mlađahnoj starleti na tržnici, ulici ili tulumu “slučajno” ne ispadne sisa iz dekoltea. Tako je to kod nas, na “brdovitom Balkanu” od kojega se (mentalno) nikad nismo odmaknuli…
Promatrajući medijsku scenu, jedini je mogući zaključak kako s nama (odnosno, vodećim medijima) nešto ozbiljno nije u redu. Svaka, pa i trivijalna vijest zauzima zapažen prostor, što je trivijalnija to joj se poklanja više pozornosti. Danas je jedna komunikologinja govorila upravo o tomu na televiziji. Žena je tako znalački secirala problem, da se nakon toga svaki potencijalni konzument medijskih sadržaja koji ima imalo mozga u glavi mora upitati: kako smo došli dovde i kuda sve skupa vodi.
Dakle, ovih 12 je završilo iza brave. I što tu ima spektakularno? U svakoj normalnoj zemlji to je uobičajena reakcija pravne države, a ne razlog za medijsku histeriju. Ne zaboravimo da je kod nas do toga došlo tek nakon što su radnici mjesecima štrajkali i uporno upozoravali na stanje u Uljaniku i 3 Maju. To se zove iznuđena reakcija “pravne države”.
No, bolje ikad nego nikad. Nadajmo se da oni koji su ih pritvorili nisu to napravili na slijepo i da imaju kakve dokaze. Da ne bi kao i u mnogim drugim slučajevima u prošlosti na kraju sve završilo fijaskom istražnih tijela. I da će im se pridružiti i svi drugi koji su u istom kolu.
Već se čuju glasovi kako se nitko od njih “nije osobno okoristio” (čini mi se da tako nešto reče i sam Anto Nobilo koji brani nekoga od njih). I kakve to veze ima? Postoji li kod nas mehanizam odgovornosti za malverzacije, zloporabu ovlasti, nesavjesno poslovanje? Ovdje je, kako čujemo u pitanju milijarda i dvije stotine milijuna kuna. Taj novac je “nestao” i nitko ne zna gdje je!? Ma nemojte molim vas! Iza svake transakcije ostaje pisani trag, potpis odgovorne i ovlaštene osobe i nije točno da se ne može dokazati gdje je tolika svota novca završila. To su priče za malu djecu.
U debelom smo zakašnjenju kad je u pitanju obračun s kriminalom uopće, pa i onim gospodarskim. Da smo na vrijeme zatvarali lopove (barem “kapitalce” i njihove suradnike) – i ne samo lopove, nego i mešetare koji su se bavili malverzacijama, zloporabom položaja i nesavjesnim poslovanjem – imali bi ih do sada barem za 5-6 brigada (ako ne i više) i to u ful-verziji (od najmanje 5.000 ljudi u svakoj). I ta bi bratija radila, šljakala, 10 do 12 sati dnevno. U Hrvatskoj bi bilo mnogo manje neobrađenih njiva, nepokošenih kanala, a ne sumnjam da bi priljev novih snaga u samo nekoliko godina omogućio i otvaranje posebnih proizvodnih pogona, što bi se zacijelo pozitivno odrazilo na BDP.
Nehumano? Neprimjereno?
Ni slučajno!
Nehumano je ono što oni čine ovom društvu, nama, našoj djeci, unucima! To je nehumano. Pljačkati zemlju, guliti građane (porezne obveznike) i otimati kruh iz usta ljudima koji ga pošteno i u znoju svoga lica zarađuju je zločin. Zločin prema sadašnjim i budućim naraštajima.
Mislim da bi takav pristup osim svih drugih prednosti (pozitivnog utjecaja na zdravlje i kondiciju zatočenika, svrhovito i korisno ispunjeno vrijeme – na radu umjesto u dokolici) imao i značajnu odgojnu ulogu kad su u pitanju potencijalni budući prekršitelji. Neki kažu kako je rad stvorio čovjeka. Ne znam je li to točno, ali zato znam da od njega još nitko nije umro.
Svojedobno sam (prije rata) proveo jedno kraće vrijeme u novosadskom Okružnom zatvoru “Klisa”. Radno vrijeme od 7 ujutro do 17 sati popodne. Nedjelja slobodna. Ja sam bio u skupini koja je plela armaturne mreže. Imali smo normu od koje je ovisio tretman u zatvoru. Ako si kroz jedan cijeli tjedan ispunjavao ili prebacivao normu, stjecao si pravo na posebne pogodnosti: posjet, dostavu paketa, novina, dopunu hrane iz zatvorske kantine itd. Oni koji nisu htjeli raditi sami su sebi otežavali položaj. Neki drugi su opet odlazili na odvajanje otpada, u dvorišta za reciklažu ili na druge poslove. Uglavnom, preko dana su u prostorijama ostajali samo stražari, oni kojima je zabranjen izlazak iz kruga zatvora ili zatočenici koji su bili bolesni (“na poštedi”). Tako su to radili komunisti.
Umoran zatvorenik je miran zatvorenik. Uz to, stvara dohodak i osjeća se korisnim, jer, čak je i plaćen – doduše dosta mizerno, desetinu stvarne dnevnice, ali ako je tamo 10, 15 ili više godina, skupi se nešto.
Ne mislim da se u svemu trebamo vraćati na metode iz prošlih vremena, ali, ne mogu ne upitati se: Zar nije sramotno da nakon svega, u više od 28 godina naše samostalnosti nemamo ni jednu jedinu pravu presudu bilo kojemu “kapitalcu” za gospodarski kriminal, zloporabu položaja i financijske malverzacije!?
Ispada da je Ivo Sanader najveća štetočina u Hrvatskoj i jedini ratni profiter!? A imamo zasigurno na stotine gorih od njega koji se šepure unaokolo i izigravaju “velike biznismene”.
Je li normalno da se kod nas i danas može zlorabiti položaj, bez ikakvoga rizika mešetariti državnim novcem, nekažnjeno i nesavjesno poslovati bez posljedica? I dovesti tisuće radnika i njihovih obitelji na rub gladi, u situaciju da mjesecima ne dobivaju plaću!? Sisati godinama državni proračun, a znati kako je to novac bačen u vjetar i za sve to vrijeme sjediti u Upravnom odboru, primati 20, 30 ili više tisuća kuna plaće, graditi vile i kupovati luksuzne automobile dok firma kojom upravljaš propada! Prodavati brodove ispod njihove cijene proizvodnje (za oko 100 milijuna kuna po komadu, kako reče Togonal u zadnjoj emisiji Otvoreno), a praviti se lud i tvrditi da nisi znao za posljedice takvih postupaka!?
Da je neko drugo vrijeme i da nije onih jadnih radnika Uljanika i 3 Maja koji mjesecima traže zarađeno i mogućnost nastavka proizvodnje, bilo bi sve skupa smiješno.
Ovako je jadno. Jadno i tužno.
Mene, u konačnici, u svemu zanima samo jedno:
Kad će se u Hrvatskoj početi zakonom oduzimati imovina za koju se utvrdi da je stečena malverzacijama ili nesrazmjerna prihodima – bilo da je u pitanju građanin ili poduzeće – i za koju vlasnik na legalan i provjerljiv način nije u stanju dokazati otkuda potječe? I kad će se početi privatnom imovinom plaćati šteta koja se nanese poduzećima ili državi? Ako građanin ošteti državnu imovinu (li javno dobro), pa radilo se to i o 200, 300 ili 500 kuna, ide kod suca za prekršaje i to plati. A kad mešetari društvu nanesu štetu od više desetaka milijardi kuna, nikom ništa!?
Kad ćemo doći na tu razinu pravne države i svijesti da se i nesavjesno postupanje kažnjava i to prije svega oduzimanjem privatne imovine?
Kad se tajkunima koji su se bavili pljačkom oduzme sve što imaju, neka im se sudi sljedećih 100 godina, koga briga? Što građani, oni koji su oštećeni, i, što u krajnjoj liniji ima država od onih koje zatvori i godinama ih hrani, ako nije u stanju barem dijelom namiriti učinjenu štetu?
Ovako imamo situaciju da se predmeti vuku po sudovima u nedogled i na kraju – “pojeo vuk magare”, kako kaže narod. Pravih sankcija za počinitelje najtežih oblika gospodarskog kriminala, zloporabe položaja i financijskih malverzacija nema i oni (ili članovi njihovih obitelji) prije ili kasnije nastavljaju uživati u plodovima pljačke.
I smiju nam se svima u lice. S pravom. Može im se.
I još nešto. Moramo se jednom zauvijek osloboditi selektivnog pristupa i jednako tretirati sve koji krše zakon, bili oni iz HDZ-a, SDP-a, IDS-a, HNS-a, PGS-a,GLAS-a, ŽZ, SDSS-a ili bilo koje druge stranke.
Dok to ne budemo u stanju, nastavit ćemo se valjati u balkanskoj baruštini. I nećemo biti Europa, makar i predsjedavali Unijom.
A ceh će plaćati oni koji dolaze poslije nas. Naša djeca i unuci.
Zlatko Pinter
** Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala**