Sve je bilo idilično, završili su godišnji odmori, saborski zastupnici i političari vraćaju se na svoja radna mjesta. Većina ih je preplanula od sunčanja na Jadranskom moru i spremna na nove bitke za očuvanje vlasti i privilegija koje to samo po sebi donosi. Koalicija je stabilna, a na vidiku su i novi prebjezi iz SDP-a koji se raspada po šavovima, pa je nekako i očekivano da isti prijeđu u neku sličnu stranku i nastave svoj politički put pojačavajući većinu vladajuće koalicije. A gdje će drugo nego u HDZ koji ih najbolje razumije…
SDP-ov Ronko uopće ne dvoji kome će dati svoj glas, kako bi eto sačuvao da HDZ i SDP ne uđu u veliku koaliciju, kao da je narod glup pa ne vidi da je to jedna te ista politika. Čak se i Opačić, bivša saborska zastupnica SDP-a ponudila ako bude trebalo glasati za bitne zakone ona ih je spremna podržati. Bože moj koje se šaroliko društvo skupilo u samo jednom cilju… ostati što duže na vlasti.
Nakon prosvjeda u Savskoj branitelji su na izgled u idiličnim odnosima sa novom vlasti, barem oni koji se predstavljaju kao predstavnici branitelja, pa kao što kaže Đakić, ne vidi se razlog zbog kojeg bi branitelji prosvjedovali ili sudjelovali u nekom prosvjedu. Sada je Đakiću i Pupovac prihvatljiv pa u jednom intervjuu kaže : “a Bože moj što ćemo sada, u koaliciji smo”, te predstavljajući se kao pripadnik desne struje naglašava kako ipak podržava Plenkovića jer nam je sada potreban jaki diplomat.
Odjednom, tko zna koji mu vrag bi, mladi gradonačelnik Penava saziva prosvjed u Vukovaru zbog neprocesuiranja ratnih zločina, ni 27 godina nakon rata, čime izaziva nevjericu i pomutnju u redovima vladajuće koalicije. Nitko ne vidi razlog zbog čega bi sada bili neki prosvjedi kada su neki i ministri, državni tajnici i savjetnici baš branitelji. Valjda poučeni iskustvom sa prosvjeda u Savskoj, stvorio se strah da bi se na prosvjedu moglo tražiti i odstupanje nekih dužnosnika sa svojih pozicija i to ih je dodatno uznemirilo. Pa kud sada kada sam se taman dobro usidrio na ovom mjestu, razmišljaju mnogi. Pa koji je vrag tom Penavi, odakle mu sad ta ideja. Odmah se traži tko je to organizirao, tko stoji iza toga, prozivaju se neistomišljenici, stvara se paranoja, pucaju savezi sve u cilju zaštite samog sebe. Nitko tu ne vidi druge, nego samo sebe i očuvanje svoje pozicije.
Ni stranačka diplomacija nije uspjela. Poziva se Penavu i braniteljske udruge, koje su poduprijele prosvjede, na razgovor u Ministarstvo branitelja kako bi im se objasnilo da nema potrebe za prosvjedima, jer, eto, upravo su intezivirali radnje na otkrivanju počinitelja ratnih zločina. Penava ko Penava, tvrdoglav, ne uspijevaju ga razuvjeriti, te ne odustaje od prosvjeda.
Još veći problem je što se na isti dan u Vukovaru održavaju sportske igre invalida Domovinskog rata, a predviđen je dolazak oko 1200 njih, što može dati dodatnu snagu prosvjedu ako oni budu sudjelovali u njemu. Donosi se odluka da se to mora spriječiti. Zadaću je dobio Đakić, kao iskusni i provjereni vojni zapovijednik da riješi tu situaciju. Nije dugo dvojio, sazvao je svoj stožer, iznio situaciju na terenu dobro potkrijepljenu obaviještajnim saznanjima i dao zadaću da se osnuju dva tima, koja će neovisno jedan od drugog, pripremiti prijedloge za uspješno provođenje operacije za spriječavanje sudjelovanja invalida Domovinskog rata na prosvjedu.
Vidi se da je Đakić dobro savladao predmet procesa donošenja vojne odluke, vjerojatno u Zapovjedno stožernoj školi ili na nekom školovanju u SAD-u. Priprema za operaciju Oluja je bila ništa prema ovoj zadaći. Đakić je uložio sve svoje znanje kako bi operaciju uspješno proveo i izvjestio Plenkovića da moguća ugroza vlasti i koalicije od strane invalida Domovinskog rata više nije vrijedna spomena za što će vjerojatno biti predložen za visoko vojno odlikovanje.
Nakon pomne razrade zadaće, prvi tim je predložio da pomaknu vrijeme provođenja sportskih igara na neki drugi vremenski termin kako se ne bi poklapao sa prosvjedom, a drugi tim da se igre premjeste na neku drugu lokaciju. Razmišljao je Đakić i razmišljao, te donio odluku da prihvati prijedlog drugog tima i premjesti igre u Makarsku. Nisu njega mogli zavarati, jer je on kao strateg sa velikim iskustvom u zakulisnim igrama znao da promjenom vremena ne rješava ovaj opaki problem, jer će većina invalida onda ipak moći doći na prosvjed što nije prihvatljivo vladajućoj garnituri, a promjenom lokacije i održavanjem igara u isto vrijeme kad i prosvjeda, osigurava da su invalidi dovoljno daleko da bi mogli i sudjelovati u njemu. Pamet vrijedna divljenja. Možda će se i izučavati na vojnim školama umjesto operacije Oluja.
Izabrao je Makarsku koja je dovoljno daleko od Vukovara da bi se u istom danu moglo biti na dva mjesta, ali nikad ne znaš, vrag ne spava. Da je mene uzeo u tim, ja bi mu ipak predložio da to bude na otoku Visu i da taj dan ne voze trajekti kako bi bio siguran da mu se koji invalid ne prokrade i bude na prosvjedu.
A sada šalu na stranu. Nije Penava taj koji politizira ovaj prosvjed već upravo ovakvi kao Đakić koji koristi invalide Domovinskog rata za sukob sa Penavom, prebacujući ih kao loptice sa jednog na drugo mjesto. Neka se upita Đakić jesu li to invalidi Domovinskog rata zaslužili da mu budu instrument u ostvarivanju njegovih ciljeva dodvoravanja Plenkoviću. Zbog čega bi se vlasti trebale bojati prosvjeda, branitelja i invalida to samo oni znadu, ali da se po njima imaju razloga bojati pokazuje i ovakav panični strah.
I na kraju, bez obzira na Đakića i njemu slične, branitelji i invalidi Domovinskog rata će sami, bez tutora, procijeniti gdje je važnije tog dana biti, na izrežiranim sportskim igrama ili na prosvjedu na kojem će se upozoriti na sustavno zanemarivanje državnih institucija u progonu ratnih zločina.