KAKO JE NASTALA HRHB, i zašto je Owen napisao da su “muslimani jasno izabrali nastavak rata”?

Trideset godina od proglašenja Hrvatske Republike Herceg Bosne dobar je povod i dovoljan vremenski odmak da se s manje emocionalnog naboja i barem u jednom kraćem formatu pokuša prikazati povijesni kontekst njezina nastanka 28. kolovoza 1993. godine, piše Večernji list

Poznato je da je Hrvatskoj Republici Herceg Bosni prethodila Hrvatska zajednica Herceg Bosna, ali je vjerojatno manje poznato da je poticaj za uspostavu Hrvatske Republike Herceg Bosne posredno dala međunarodna zajednica jednim mirovnim planom. Odmah treba podsjetiti kako su međunarodni posrednici tijekom rata inicirali više mirovnih prijedloga kojima bi se zaustavili ratni sukobi u BiH među Srbima, Hrvatima i Muslimanima (od 1993. Bošnjacima) i pokušalo riješiti kompleksno pitanje (pre)ustroja BiH, no svi su, usput budi rečeno, odbačeni, što voljom političkih predstavnika Srba, što političkih predstavnika Muslimana (Bošnjaka). Valja podsjetiti i na to da je svaki novi mirovni prijedlog međunarodne zajednice, polazeći od realnoga stanja na terenu, davao “sve više i političke i teritorijalne posebnosti trima konstitutivnim narodima”, očigledno smatrajući posve nerealnom uspostavu muslimansko-bošnjačke ili neke bosanske unitarne (“građanske”) države u jednoj izrazito višenacionalnoj i međusobno sukobljenoj zajednici.

Nakon srpskog odbacivanja drugoga mirovnog plana međunarodne zajednice za BiH (Vance-Owenov plan) i nakon ostavke Cyrusa Vancea u svibnju 1993., norveški diplomat Thorvald Stoltenberg i britanski diplomat David Owen 30. srpnja javnosti predstavljaju novi mirovni plan o uniji triju republika koji je službeno nosio naziv Ustavni sporazum o Uniji Republika Bosne i Hercegovine. Prema Owen-Stoltenbergovu mirovnom planu BiH je zamišljena kao konfederacija triju “konstitutivnih republika”, o čijem se unutarnjem teritorijalnom razgraničenju tek trebalo dogovoriti. U okolnostima u kojima je srpska strana vojno kontrolirala 70% prostora BiH, mirovni posrednici predvidjeli su za “Srpsku republiku” 51%, za “Bosansku republiku” 30%, a za “Hrvatsku republiku” 16% teritorija Bosne i Hercegovine, dok su za Sarajevo i Mostar (3%) planirali poseban status (pod međunarodnim protektoratom). U Ustavnom sporazumu o Uniji Republika BiH naznačeno je da će to biti unija iz koje “ni jedna konstitutivna republika neće moći izaći bez prethodnog sporazuma svih republika”. Nakon srpskoga “referendumskog” odbijanja Vance-Owenova plana, međunarodna je zajednica zapravo novim prijedlogom izišla u susret srpskim zahtjevima za priznanje srpske jedinice koja bi u (kon)federalno uređenoj BiH prostorno zauzimala oko polovine prostorno uvezanog teritorija. Za hrvatsku stranu moglo se očekivati da će prihvatiti i taj plan jer je nudio mogućnost uspostave vlastite nacionalno-teritorijalne jedinice u BiH. Nastojeći pridobiti muslimansko-bošnjačku stranu da prihvati mirovni plan, sami su inicijatori poticali Muslimane (Bošnjake) da se teritorijalno “namire” na račun Hrvata, kako je to na početku ženevskih pregovora kazao David Owen njihovu izaslanstvu: “Rekao nam je da zna da mi ne možemo biti zadovoljni s onim što su dobili Srbi, u teritorijalnom smislu, ali da se stvar može ispraviti na taj način da se muslimanska strana namiri na račun Hrvata. Ako mi pristanemo na ono što trebaju dobiti Srbi, tada će oni okrenuti leđa Hrvatima i mi se možemo namiriti na njihov račun.” (M. Filipović). Tijekom jedne večere na Ženevskom jezeru Owen je opet nagovarao Aliju Izetbegovića i članove njegova izaslanstva da prihvate plan uz obećanje: “Dat ćemo vam teritoriju od Hrvata, oni svakako trebaju platiti ovaj rat.” (I. Komšić). Da je Izetbegović pristao na dogovor o uniji republika Bosne i Hercegovine, potvrđuje pismo glavnoga tajnika UN-a Boutrosa Boutros-Ghalija, predsjedatelja Vijeća sigurnosti UN-a od 3. kolovoza, u kojemu ga informira da su se “sve tri strane složile s Ustavnim sporazumom o Uniji republika Bosne i Hercegovine kao dijelu ukupnog mirovnog rješenja”.

David Owen navodi kako je o novom mirovnom planu izvijestio 20. kolovoza 1993. “misije Europske zajednice” i podijelio im dokumente za dogovor o BiH, oko kojega su se, ističe, u načelu složili čelnici sve tri sukobljene strane, koji su potom trebali iznijeti prijedlog pred svoje “parlamente” i donijeti odluku za deset dana, do 31. kolovoza 1993. Vijeće sigurnosti UN-a (u Rezoluciji 859) od 25. kolovoza “odlučno poziva sve tri strane da pronađu što prije pravično i ukupno političko rješenje bazirano na slobodnoj volji”. Srpska strana je na sjednici svoje Skupštine (održanoj 27. kolovoza na Jahorini) prihvatila mirovni paket s 55 glasova “za” i 14 “protiv”, a što se tiče druge i treće strane, Owen piše da je “većinska muslimanska bosanska Skupština”, održana u Sarajevu 27. i 28. kolovoza, jednoglasno izglasala samo nastavak pregovora. U svom govoru na Skupštini Izetbegović je istaknuo da je ponuđeni paket samo osnova za nastavak pregovora, među ostalim, i zato “što ne osigurava teritorijalni izlaz Bosanske republike na more”. Za hrvatsku stranu Owen piše da je “parlament bosanskih Hrvata” prihvatio paket uz samo jedan glas “protiv”. Koji parlament? Ovdje dolazimo do ključnog razloga uspostave Hrvatske Republike Herceg Bosne. Budući da jedino hrvatska strana nije imala “parlament koji bi mogao donositi takav tip odluka”, političku inicijativu pokrenuo je Središnji odbor Hrvatske demokratske zajednice BiH koji se 24. kolovoza sastao u Livnu i donio političku odluku o proglašenju Hrvatske Republike Herceg Bosne, donijevši istodobno i odluku o prestanku mandata svih Hrvata u službenim tijelima Republike BiH, kao i odluku o konstituiranju Zastupničkog doma Hrvatske Republike Herceg Bosne. Na temelju tih političkih odluka formirana je radna skupina koja je trebala pripremiti dokumente za održavanje konstituirajuće sjednice Zastupničkog doma HR HB u Grudama, na kojoj su 28. kolovoza Predsjedništvo Hrvatske zajednice Herceg Bosne i zastupnici hrvatskog naroda u Vijeću općina nekadašnje Skupštine SR BiH donijeli odluku o konstituiranju Zastupničkog doma HR HB kao najvišeg predstavničkog tijela i nositelja zakonodavne vlasti, a to je tijelo odmah donijelo i “Temeljnu odluku o uspostavi i proglašenju Hrvatske Republike Herceg Bosne”. U dijelu sjednice koji je bio zatvoren za javnost žučno se raspravljalo o predloženom mirovnom paketu, na što, međutim, ne upućuju rezultati glasovanja. Dakle, HR HB je ustanovljen, a predloženi mirovni plan prihvaćen.

Glavni tajnik UN-a informirao je u pismu od 1. rujna predsjedatelja Vijeća sigurnosti da je Izetbegović u nastavku pregovora 31. kolovoza kazao kako je on ovlašten potpisati mirovni paket, “ali je tražio za muslimansku republiku više teritorija” (što je zapravo značilo da se vodi rat za teritorij, a ne za “građansku državu”); da je srpska strana prihvatila plan, “ali bez bilo kakvih promjena”; da je “gospodin Boban informirao da ga je njegova parlamentarna skupština također ovlastila da potpiše paket, ali bez bilo kakvih promjena, ako ostale dvije strane potpišu”. Alija Izetbegović, koji je načelno prihvatio prijedlog o uniji i koji je od svoje skupštine bio ovlašten potpisati paket i nastaviti pregovore, htio je legitimirati svoju politiku “etničke podjele” zemlje, sazvavši 27. rujna jedan skup muslimansko-bošnjačkih intelektualaca pod nazivom “Bošnjački sabor”. U referatu na tom saboru Izetbegović je objašnjavao bit ponuđenog mirovnog plana i naveo neke osnovne podatke o uniji triju republika i o planiranoj Bosanskoj republici u BiH (“30% sadašnje površine BiH. Stanovnika: 2,050.000, odnosno 47% od ukupne bh. populacije. Od toga 75,5% Muslimana, 12,5% Srbi i 12% Hrvati”). Dotaknuo se i teme izlaza Bosanske republike na rijeku Savu i na more. O tomu donosimo doslovan navod iz njegova referata: “Ne može se reći da su ponuđena rješenja potpuno zadovoljavajuća. Dio grada Brčkog zapadno od željezničke pruge (uključivo pruga) sa lukom na Savi, dakle veći dio, pripada nama. Što se tiče veze sa morem predviđena su tri paralelna rješenja, i to:

Komad zemlje na poluostrvu Klek sa pristupnom cestom Stolac – Neum (‘Plavi put’ – Cesta u prvoj fazi pod nadzorom UNPROFOR-a).

Slobodna zona u luci Ploče (najmanje na 99 godina), i

Izgradnja vlastite luke na Neretvi kod Višića (tri-četiri kilometra uzvodno od Metkovića sa slobodnim prolazom kroz Hrvatsku rijekom Neretvom).”

Predloženi mirovni paket Bošnjački je sabor prihvatio većinom glasova pod uvjetom da se Muslimanima (Bošnjacima) vrate osvojeni teritoriji, na što srpska strana nipošto nije pristajala, pa se može reći da ga je muslimansko-bošnjačka strana praktički odbila. Drugim riječima, za razliku od Srpske republike i Hrvatske republike (Herceg Bosne), Bosanska republika nije zaživjela. Nakon saznanja da je muslimansko-bošnjačka strana odbila mirovni plan, Zastupnički dom HR HB donio je zaključke (1. listopada na zasjedanju u Neumu) o obvezama hrvatskih pregovarača ako “obje strane ne prihvate aktualni mirovni plan do 15. listopada”. Naloženo im je, među ostalim, da u tom slučaju “odbiju svaku raspravu o bilo čijem protektoratu nad Mostarom, glavnim gradom Hrvatske Republike Herceg Bosne” te da “odbiju svaku raspravu o pristupu moru Hrvatske Republike Herceg Bosna u smislu teritorijalne koncesije”.

Razvlačit će se pregovori još neko vrijeme, no i dalje neće biti suglasja oko teritorijalnih razgraničenja, tako da je Owen-Stoltenbergov plan o uniji triju republika u konačnici propao. U svojoj “Balkanskoj odiseji” Owen je konstatirao da su “Muslimani jasno izabrali nastavak rata”, što i nije bilo neočekivano s obzirom na to da ih je i on uime međunarodne zajednice poticao da se teritorijalno “namire na račun Hrvata”. Dva dana nakon što je počeo teći rok za izjašnjavanje “parlamenata” triju strana o mirovnom prijedlogu, u Zenici je 21. i 22. kolovoza vojni vrh Armije BiH održao savjetovanje na kojemu je dogovoren nastavak rata – i to upravo s planovima teritorijalnog namirivanja na račun Hrvata. Nakon što su dani konkretni “zadaci” napada na strateški važne prostore pod kontrolom HVO-a, na kraju se izričito naređuje da se mora “sve ove zadatke završiti za 10 dana”, što se podudara sa zadanim rokom o izjašnjavanju “parlamenata” o mirovnom planu. Na istom savjetovanju vojnoga vrha Armije BiH donesena je i odluka o planiranju i provedbi jedne opsežne vojne operacije “koja bi obuhvatila prostor od Bugojna do Mostara s vrlo izvjesnim rezultatima”. A kakvi su to “izvjesni rezultati”, jasno se vidjelo već nakon nekoliko dana na primjerima Grabovice, Uzdola, a onda i u središnjoj Bosni.

Plan o uspostavi unije triju republika u BiH nije ostvaren, ali je sa svojim tijelima vlasti počela zaživljavati Hrvatska Republika Herceg Bosna, i to u okolnostima kada su se intenzivirali muslimansko-hrvatski oružani sukobi u jednom brutalnom ratu, u kojemu je sada svima bilo jasno da to nije nikakav rat za “građansku BiH”, već za teritorij. Zbog sve masovnijih zločina i etničkog čišćenja na objema stranama, obnovile su se i pojačale aktivnosti međunarodnih posrednika, sada i iz SAD-a, u nastojanjima da se sukobljene strane ponovno uključe u političko-diplomatske pregovore u cilju okončanja rata između Hrvata i Muslimana (Bošnjaka), tako da je bilo sastanaka i između predstavnika Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatske Republike Herceg Bosne. Rezultat tih aktivnosti bio je napokon prestanak sukoba i preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH (Washingtonski sporazum) od 18. ožujka 1994. Uz Republiku Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu, supotpisnica ovoga sporazuma bila je i Hrvatska Republika Herceg Bosna.