Obrana Gospića tema je teksta Ivana Kozlice u Hrvatskom Tjedniku, kojeg prenosimo u nastavcima.
Ako se koji propustili, prva dva dijela možete pročitati ovdje i ovdje.
Početkom rujna 1991. srpski agresor pojačao je napade na svim crtama dodira s ciljem da Hrvatsku ispresijeca na više mjesta, a jedno od njih bilo je gospićko područje. Napadi na grad bili su sve žešći, razorniji, zrakoplovi su gotovo svakodnevno istresali smrtonosne terete, srpsko topništo uništavalo je vitalne objekte, a pješaštvo nastojalo slomiti hrvatsku obranu i spojiti se s uporištima JNA u zapadnom dijelu grada. Iz tih uporišta, posebno iz glavne vojarne “Staniša Opsenica”, tuklo se iz tenkova i minobacača, snajperi su stalno radili. Hrvatska obrana bila je ustrajna u nakani da pod svaku cijenu brani grad, iako je bilo dana kada su tek desetci branitelja ostajali na prvim obrambenim crtama.
Zauzimanje gospićkih vojarna – težak i neviđen uspjeh
Već od prvih dana u Kriznom stožeru razmišljalo se o planovima za napade na skladišta JNA u kojima je bilo najviše naoružanja, naročito ono u Kaniži, gospićkom predgrađu. Iako se znalo da se u tom objektu nalazilo naoružanje TO s područja Like, ipak je postojala sumnja u mogućnost da je ono izvučeno i predano srpskim teroristima. Prije nego nešto više kažemo o Kaniži, spomenimo plan o mogućem zauzimanju tvornice oružja ‘Marko Orešković’ u Novom Ličkom Osiku. Dolaskom skupine iz Bojne ‘Zrinski’ koju je vodio Milenko Filipović odlučeno je da se izvrši izviđanje, a potom raščlamba o mogućnosti realizacije plana. Filipović, Željko Glasnović i nekoliko njihovih vojnika zaključili su da su Srbi brojni, dobro naoružani i jako dobro ukopani te da bi napad teško uspio, a žrtve bi bile goleme.
U skladištu JNA u Kaniži nalazilo se naoružanje i strjeljivo 35. partizanske divizije i 1. partizanske brigade, postrojba i zapovjedništava TO te radnih organizacija s područja Like. Ondje se nalazilo između 6 000 i 8 000 komada pješačkoga naoružanja, 24 MB 120 mm, 30 bestrzajnih topova, dvanaest LRB 120 mm, dvanaest lansera za protutenkovske rakete “Maljutka”, osam protuzračnih topova 20/1, osam raketa zemlja-zrak “Strela 2 M”, 25 motornih vozila, pripadajuće streljivo za sva oružja i oruđa te hrana za 20 000 obroka. Zapovjednik skladišta pukovnik Ahmet Krasniqi smijenjen je 23. kolovoza 1991., a nakon njega tu je dužnost obnašao poručnik Stevo Pražić. Prema danas dostupnim podatcima, obojica su surađivali s hrvatskom stranom, Krasniqi je u srpnju 1991. predlagao tadašnjem šefu gospićkoga HDZ-a i zapovjedniku Štaba TO- Anti Vlainiću te dr. Draženu Jurkoviću da ga zavežu i zarobe, a on će im predati vojarnu i sve naoružanje. Do toga nije došlo vjerojatno zato što je državno vodstvo tada nastojalo izbjegavati otvorene sukobe s JNA.
U jeku žestokih borba, kako oko objekata JNA tako i na crti obrane prema srpskim teroristima, 13. rujna u Gospić stiže odluka o blokadi objekata JNA. Iste večeri u Smiljanu se sastaju Ante Karić, Mirko Norac, Jozo Schmuch, Tihomir i Ivica Orešković, Antonio Lekić, Ivica Matić, Krešo Tomljenović i još neki te razmatraju kako realizirati prispjelu odluku. Zaključak je da se osim blokade ide i na osvajanje vojarna, a najvažnija je ona u Kaniži. Zanimljivo je da se te večeri u Gospiću našao bivši zapovjednik Kaniže Krasniqi koji je pozvan u Smiljan i konzultiran oko detalja napada na skladiše. Po povratku u Rijeku, gdje je službovao, vojna policija JNA uhićuje ga i prebacuje u Beograd. Ratovao je kasnije protiv Hrvatske u istočnoj Slavoniji zbog čega je po ponovnom dolasku u Gospić uhvaćen i zatvoren, suđeno mu je 1992., ali je oslobođen temeljem Zakona o oprostu. Poslije je bio ministar obrane kosovske vlade u izbjeglištvu, ubijen je 1998. u atentatu u Tirani.
Tuđman: Radi što misliš da je najbolje za Hrvatsku
Vratimo se zauzimanju objekata JNA. Najprije je 14. rujna 1991. u borbi zauzeta vojarna u Perušiću, zarobljena su tri oficira, tri podoficira i 43 vojnika. Akciju je izveo jedan vod ZNG i pripadnici seoskih straža, važnu ulogu odigrao je član kriznoga stožera dr. Krešo Petrović. Istoga dana navečer zauzeto je skladište Kaniža u kojemu su, začuđujuće, bili samo jedan oficir i četrnaest vojnika. Skupina Milenka Filipovića, gospićki dragovoljci i policija, nakon kraće pucnjave, zauzeli su skladište za desetak minuta, bez žrtava. Istodobno je iz glavne vojarne krenulo nekoliko tenkova u pomoć Kaniži, no branitelji su spriječili njihov izlazak. Pokazalo se da nije bilo odvoženja naoružanja, plijen je bio golem, sve oružje bilo je u skladištu i trebalo ga je što prije izvući i odvesti na sigurno jer se očekivao topnički i zračni napad neprijatelja. Gradski Krizni stožer na čelu s dr. Draženom Jurkovićem odradio je veliki posao, osigurano je stotinu ljudi i 50 kamiona, sve je na vrijeme razmješteno u okolna gospićka naselja i ništa nije uništeno. Zrakoplovi i topništvo JNA tukli su šire područje, osvjetljavali prostor fosfornim bombama, ali sve je bio uzalud, oružje je bilo u hrvatskim rukama. Jedan zrakoplov JNA oborili su pripadnici Filipovićeve skupine. Kako nije bio zapovjeđen napad na vojarne nego samo blokada, vijest o napadu na Kanižu došla je do Zagreba. Predsjednik Tuđman osobno je zvao načelnika policije Ivana Dasovića da se prestane s napadom, a nakon što mu je Dasović kazao da je braniteljima ostalo samo nekoliko sanduka strjeljiva i nakon toga Gospić pada, predsjednik je odgovorio: ‘Radi što misliš da je najbolje za Hrvatsku.’
Oružje koje je došlo u posjed hrvatskih snaga trebalo je što prije upotrijebiti protiv neprijatelja. Krizni stožer donosi odluku o pripremi opće mobilizacije kako bi se što prije kompletirala 118. brigada. Taj dio odrađuje sekretarijat za narodnu obranu koji vodi Jure Premuž, uz pomoć Kriznoga stožera i policije. Višak osvojenoga naoružanja upućuje se diljem Hrvatske, u Škabrnju, Drniš, Dubrovnik, Vukovar i druga ratom zahvaćena područja. Osjetan je polet na hrvatskoj strani, crte obrane se drže, glavna je vojarna u potpunom okruženju, ali ni neprijatelj ne miruje.
Neviđeno junaštvo hrvatskih branitelja i pogibija Đorđa Božovića Giške
Sutradan, 15. rujna, bez borbe je zauzet Dom JNA, predalo se deset vojnika. Srbi najžešće do tada udaraju iz pravca Jasikovca i preko Alareva brda nadirući prema mostovima s ciljem spajanja sa snagama JNA. Borbe su strašne, doslovno prsa o prsa, borba za svaku kuću. A onda neprijatelj kreće trima tenkovima, dio hrvatskih branitelja popušta, sve je izgledalo kaotično. Malobrojne naše skupine pružaju otpor, bilo je pitanje do kada će izdržati. Miro Laco, Ivica Živković Živa i drugi junaci svojim primjerom hrabre ostale, moral je na visini, ali brojniji neprijatelj nadire. Tajnik Kriznoga stožera Orešković odlazi u Klanac po postrojbu HOS-a koja je tek došla s položaja, zapovjednici Damir Kranjčec Dida i Božidar Petty Miško sa svojim borcima sjedaju na kamion i pravac Gospić. Svaka pomoć tamo je bila potrebna, mostovi su obranjeni, Gospić je obranjen, Hrvatska je obranjena.
Kada su srpski tenkovi krenuli u odlučujući proboj, vozač prvoga tenka pogođen je, tenk je zaustavljen i blokirao je prolaz ostalim tenkovima od kojih je jedan onesposobljen. Tada iza njih pritrčava zapovjednik Srpske garde Đorđe Božović Giška da vidi zašto su tenkovi stali, ali pada pogođen iz hrvatske puške na raskrižju Jasikovačke i Bilajske ulice, tristotinjak metara od mostova na Novčici. Tako se srpski stroj počeo raspadati, bio je to početak kraja srpske okupacije istočnoga Gospića, a hrvatski su branitelji došli u posjed jednoga tenka. Na žalost toga su dana pala i trojica hrvatskih junaka policajaca, Joso Milinković, Tomo Uzelac i Miroslav Vlainić, a život je izgubio i ratni izvjestitelj HRT-a Nikola Stojanac. Srbi su, prema podatcima Save Štrbca, imali četvoricu mrtvih (spomenuti Božović, Đurađ Bjegović, Milan Kuprešanin i Miloš Vitas). Kako bi se unio nemir i razdor među srpskim napadačima, iz Kriznoga je stožera upućena dezinformacija da je Giška ubijen s leđa, a taj međusobni razdor traje do današnjega dana u beogradskim krugovima.
Gospićki branitelji ostvarili su golemi uspjeh, zaustavili su neprijatelja i došli u posjed velike količine oružja i strjeljiva, no ostala je još glavna vojarna i skladišta iz kojih se stalno tuklo po gradu i položajima hrvatskih branitelja. Obruč je bio sve čvršći, u vojarnama panika, dio oficira je bio za predaju dok su oni ortodoksniji još uvijek planirali proboj i spajanje s teroristima u istočnom Gospiću. U glavnu vojarnu smjestilo se i dvadesetak bivših oficira JNA s obiteljima. Stalno se pokušavalo pregovorima i pozivima na predaju, međutim nije bilo uspjeha. K tomu, nekoliko dana poslije odluke o blokadi vojarna, kao rezultat pregovora hrvatske strane i agresorske vojske, u Krizni stožer stiže odluka o deblokadi i prestanku napada. Međutim, ta je odluka odmah završila u ladici, kao da nije ni došla!
Pad glavne vojarne i poraz JNA u Gospiću
A onda je došao 18. rujna 1991. Vojarna ‘Staniša Opsenica’ bila je u potpunom okruženju i blokadi od 14. rujna. Hrvatske snage odlučno su krenule u osvajanje toga posljednjeg jakog uporišta JNA u gradu. U napadu su sudjelovale snage specijalne policije iz Gospića i Rijeke, pričuvni sastav gospićke policije, jedan vod ZNG, vod MB 82 mm i dr. Unatoč žestokim napadima, otpor iz glavne vojarne pružan je sve do jednoga trenutka – snažne eksplozije koja je uzdrmala cijeli grad. Dvojica neustrašivih i odvažnih mladića, Miro Laco i Jozo Schmuch, nalazili su se iza jedne kuće preko puta glavnoga ulaza u vojarnu. Uzeli su sanduk od 25 kilograma eksploziva te ga ispod kiše naboja trčeći donijeli i ubacili u zgradu. Eksplozija je raznijela prizemlje i kat zgrade, bila je to prevaga da zapovjednik Ilija Pešut i njegovi oficiri donesu odluku o predaji. Glavni pregovarač s hrvatske strane bio je Tihomir Orešković, a sa strane JNA puk. dr. Marko Jagetić. Orešković je ultimativno zahtijevao predaju svih oficira, podoficira i vojnika te cjelokupnoga naoružanja na što su u konačnici i pristali. Zarobljeno je 70 oficira i podoficira te 220 vojnika i petnaest civila. Oficirima je ostavljeno osobno naoružanje, smješteni su u prostore bolnice preko puta vojarne. Zapovjednik garnizona p.puk. Ilija Pešut, dok je sjedio u prostoriji s ostalim oficirima, izvršio je samoubojstvo. Dio oficira i podoficira te vojnici pušteni su na slobodu, a ostali su zatvoreni i kasnije razmijenjeni. Istoga dana zauzeta su skladišta u Pazariškoj i Podoštri, zarobljena su dva oficira i 60 vojnika.
Nadljudskim naporima i do tada neviđenom hrabrošću obranjen je Gospić od daleko nadmoćnijega neprijatelja, zauzeti svi objekte JNA (Panos, objekt elektroničkog izviđanja, predao se bez borbe 29. rujna, o zauzimanju skladišta Jasikovac u nastavku), došlo se do velikoga broja različitoga naoružanja, strjeljiva i vojne opreme. Izdvojeno je oružje za potrebe 118. brigade ZNG, a ostatak je, kako smo napomenuli ranije, distribuiran diljem širokoga bojišta. No to je bila realizacija samo prvoga dijela plana, drugi dio uslijedio je odmah po zauzimanju posljednjih vojarna – oslobađanje istočnoga Gospića i deblokada Bilaja i Ličkoga Ribnika.
Akcija oslobađanja istočnoga Gospića i deblokada Bilaja i Ličkoga Ribnika
Gotovo tri tjedna Bilaj i Lički Ribnik bili su u potpunom okruženju i blokadi. Čitavo to vrijeme Srbi nastoje slomiti njihov otpor, ali hrabri branitelji ne posustaju. A onda je i njima ‘svanulo’! Poslije zauzimanja objekata JNA, Krizni stožer donosi odluku o oslobađanju istočnoga dijela grada, u akciju se krenulo 20. rujna. Hrvatske snage sastavljene su od dragovoljaca iz gospićke brigade, voda specijalne policije, skupine Tomislava Merčepa, skupine riječkih dragovoljaca pod zapovijedanjem Tome Došena, skupine HOS-a i dr. Akciju su u dvama borbenim smjerovima vodili Mirko Norac te Tomislav Merčep i Miro Laco. Norac je svojim snagama nastupao na potezu Jasikovačka ulica – Obradović Varoš – Divoselo, a Merčep i Laco Bilajska ulica – Željeznička postaja – Bilaj. Kao pomoć korištena su tri improvizirana oklopna vozila, ‘Krešimir’, ‘Domagoj’ i ‘Hrvoje’. Policijske snage bile su raspoređenje u širem prostoru Ličkog Novog i na potezu Žabica – Jasikovačka ulica.Već prvoga dana srpski je neprijatelj razbijen i potjeran iz istočnoga Gospića te odbačen prema Divoselu i Počitelju; o žestini borbi najbolje govori podatak da su razrušene gotovo sve kuće u zahvatu borbi. Oslobođeno je skladište JNA u Jasikovcu, a onda se krenulo dalje prema Bilaju. Prvi dio akcije završava spajanjem crte Gospić – Bilaj – Lički Ribnik, crte koja do kraja rata nije prekinuta. Plan je bio deblokirati i Sveti Rok, Lovinac i Ričice, snage su pregrupirane, došle pred Medak, ali neprijatelj je bio prejak za takav pothvat, neprijateljsko zrakoplovstvo i topništvo žestoko je tuklo po hrvatskim snagama pa je akcija 24. rujna 1991. zaustavljena, iako je povjerenik za Liku Ante Karić najprije inzistirao da se ide naprijed. Vojni zapovjednici procijenili su da nemaju dovoljno snaga za napredovanje, da bi gubitci bili preveliki. Tu postoje sporovi je li se moglo ići dalje, tko je što odlučio, no činjenica je da se stalo i da se crta tu učvrstila. Ovaj je pothvat, na žalost, imao cijenu u ljudskim životima, poginuli su pripadnici MUP-a, Dubravko Šaka 24. rujna, a Igor Zaman i Robert Zvornik 26. rujna.
Nesretnim slučajem u Gospiću su 20. rujna poginuli pripadnici 118. brigade HV-a Tomislav Pavelić i Mladen Šimac, a 22. rujna u Ličkom Osiku život su izgubili Željko Cvitković, Mile Kulaš i Blaž Veselin, također pripadnici 118. brigade. Posljednja hrvatska vojna žrtva u rujnu 1991. bila je Božica Vugrinec iz 118. brigade HV-a. Na srpskoj strani, prema procjenama, bilo je više od 20 poginulih terorista.
Opća mobilizacija i ustrojavanje Vojnoga redarstva
Poslije ovih veličanstvenih pobjeda za gospićke branitelje nije bilo odmora, znali su s kakvim neprijateljem imaju posla. Dostignute crte obrane trebalo je sačuvati, a za to su nedostajali ljudi. Donesena je odluka o općoj mobilizaciji, trebalo je popuniti 118. brigadu do punoga sastava. Oružje je osigurano, još su trebali ‘samo’ vojnici. Pozivi su upućeni javno i pojedinačno, ljudi su se počeli vraćati u Gospić i okolicu. Međutim, i dalje je bilo problema oko odziva, neki se nisu vraćali, neki su se skrivali, što nije bila gospićka specifičnost. Mobilizacija je nastavljena u nekoliko navrata, sve do potpune popune.
Novonastalo stanje poslije oslobađanja Gospića donijelo je i neke neočekivane probleme. Zanesenost pobjedom utjecala je na ponašanje mnogih pojedinaca koji se nisu ponašali vojnički korektno. Neki su znali napuštati položaje bez odobrenja, neki su znali otuđiti naoružanje, neki su izbjegavali mobilizaciju, neki su radili druge vrste problema. Zbog toga Krizni stožer donosi odluku o ustrojavanju Vojnoga redarstva s ciljem da spriječi gore navedene pojave. Redarstvo je na početku brojilo dvadesetak pripadnika, za zapovjednika je određen povratnik iz Australije Stipe Rukavina. Dio pripadnika došao je iz pričuvnoga sastava policije. Ovlasti je odredio Krizni stožer, bez ikakvih uputa s vrha, njihova nadležnost protezala se u području vojnih i civilnih poslova. Ubrzo se pokazalo da je to bio dobar potez Kriznoga stožera kojim je sve više kao tajnik suvereno ovladao Tihomir Orešković.
Na kraju ovoga teksta možemo kazati da je najteži dio posla u Gospiću obavljen, grad je obranjen i oslobođen, vojarne su zauzete, Bilaj i Lički Ribnik povezani s Gospićem. Skupina iz Bojne ‘Zrinski’ napustila je Liku poslije zauzimanja vojarna i nastavila dalje na drugim kriznim područjima, a skupina Tomislava Merčepa početkom listopada prebačena je na prostor Pakraca. U Gospić kasnije dolaze nove postrojbe, o čemu u nastavcima.