KAKO SU AMERIKANCI VIDJELI JUGOSLAVIJU MILKE PLANINC: “Zemlja uhljeba, nerada, galopirajućeg duga i inflacije”

700.000 radnika dnevno je bilo na bolovanju, a 600.000 na odmoru. Oni koji bi došli raditi, na poslu bi proveli prosječnih 3 sata i 30 minuta. U javnom sektoru zaposleno je 6 milijuna ljudi, no više od četvrtine ih je bilo na nepotrebnim radnim mjestima, to su činjenice koje je o Jugoslaviji naveo novinar New York Timesa Fergus Bordewich davne 1986. godine.
.

„U svibnju 1985. godine pod sivim nebom duge kolone vojnika paradno su marširale središtem Beograda, glavnog grada Jugoslavije“. S ovom rečenicom Fergus Bordewich, novinar New York Timesa, započeo je dugi tekst u kojem je opisao Jugoslaviju nakon Tita. Slavila se pobjeda partizana u Drugom svjetskom ratu.

Valovi vojnika i oružja kretali su se prema slici Josipa Broza Tita, oca jugoslavenskog komunizma, piše Boredewich. „Ljudima morate dati nešto za slaviti“, objasnio mu je tadašnji glavni urednik Borbe. „Ljudi čeznu za očinskom figurom. Žele da se Tito vrati, da udari šakom o stol i da sve ponovno izvede na pravi put“, kazao mu je neslužbeno drugi jugoslavenski kolega.

No Tito je, objašnjava Bordewich, podbacio u stvaranju nacionalnog jedinstva i davanja smisla Jugoslaviji. Aktualnu premijerku Milku Planinc poštuju strani kreditori, ali doma može samo preklinjati republičke vođe za konsenzus. Oni su više zainteresirani za svoje republike, nego za Jugoslaviju.

Tito se ne smije kritizirati, usprkos promašajima

Bordewich napominje da je Tito i dalje osoba koju se ne smije kritizirati, no optužuje ga za veliku čistku u ranim sedamdesetima kada je iz Komunističke partije protjerao sve liberalne i napredne snage. „Da je Tito umro u šezdesetima, pamtio bi se kao veći čovjek. Ovako je nakon šezdesetih bio kočničar reformi“, kazao mu je neimenovani beogradski intelektualac. Zbog toga se je zemlja našla na svojevrsnom raskršću: ili će se transformirati u modernu ekonomiju i federalnu demokraciju, ili će potonuti u diktaturu i nasilje, zapisao je američki novinar pet godina prije raspada države.

U podužem tekstu analizira i lošu gospodarski situaciju; inozemni dug koji je prešao 20 milijardi dolara i svrstao državu među rekordne svjetske dužnike. U to, Jugoslavija je imala najveću stopu nezaposlenosti u Europi, a inflacija je u tom trenutku već bila 85 posto godišnje. ŽivotnI standard je u pet godina pao za 30 posto.

Bolovanja, odmori i „samoupravljanje“

Iako će danas svi reći kako je u Jugoslaviji „svatko imao posao“, Bordewich je zabilježio da je u javnom sektoru zaposleno 6 milijuna ljudi, no više od četvrtine ih je bilo na nepotrebnim radnim mjestima. 700.000 radnika dnevno je bilo na bolovanju, a 600.000 na odmoru. Oni koji bi došli raditi, na poslu bi proveli prosječnih 3 sata i 30 minuta. Unatoč novim strojevima, potrebno je, na primjer, 1500 radnih sati za izgradnju željezničkog vagona za koji je 1970. bilo potrebno 1000, piše on.

OUR-i i SOUR-i, radničko samoupravljanje i privid socijalističke demokracije u kojoj radnici koji navodno donose odluke ne znaju što su odlučili, menadžeri koji se biraju po ideološkom, a ne po ključu sposobnosti, slika su tužne jugoslavenske privrede koju je ovaj novinar ponio u Sjedinjene Države.

Jugoslavija, navodi on, kombinira najgore od decentralizacije s najgorim od centralne kontrole. Kao što mu je konobar u jednom beogradskom kafiću rekao, “Da bi se odlučila cijena ove male čaše soka od marelice, delegacije iz osam republika i pokrajina moraju se dogovoriti.”

Priče o industrijskim katastrofama su svima na usnama. Bosanci su izgubili 2,3 milijarde dinara (oko 7,3 milijuna tadašnjih dolara) na tvornici za preradu krumpira izgrađenoj tamo gdje krumpira jedva da je bilo. Ogromna tvornica za proizvodnju pločica postavljena je blizu bugarske granice sa strojevima koji nisu mogli obraditi lokalnu zemlju. Na drugom mjestu izgrađen je aluminijski kompleks u blizini nalazišta boksita za koja, kako se prekasno otkrilo, nikada nije bilo (Obrovac).

Decentralizacija i ekonomska stagnacija, kaže, pobudile su stara trvenja među nacionalnostima u kojima prednjače pravoslavni Srbi, katolički Hrvati i Muslimani u BiH. Nadalje navodi kako je u Hrvatskoj vidljiv jak savez nacionalizma i religije, dok Hrvati strahuju od političke privilegiranosti Srbije koja je i u prošlosti nametala svoju volju Hrvatskoj. Mladi zagrebački doktor rekao je da su Srbi frustrirani jer “nad nama ne mogu provoditi svoju volju kao što su mogli prije rata”.

„Građani čije je korijene odrezala revolucija i sekularizacija, traže duhovnost i ne žele pripadati umjetno stvorenoj naciji“, izjavio je za prilog Josip Turčinović, profesor teologije u Zagrebu. Zbog straha od Crkve, piše Ferguson, državna propaganda neprestance optužuje njene lidere za suradnju s nacistima u 2. svjetskom ratu kako bi diskreditirala katoličanstvo.

No nije samo katoličanstvo smatrano opasnošću, već je 1984. godine zatvoreno i 11 muslimanskih intelektualaca pod optužbom propagiranja militantnog islama i ugrožavanja ustavnog poretka Jugoslavije. Ferguson navodi da je u tom trenutku u Jugoslaviji bilo 4 milijuna muslimana s kršćanskim korijenima za koje tvrdi da su promijenili vjeru za Otomanskog carstva. Biti musliman, kaže, nije samo religija, već je Musliman i nacionalnost koja služi kao tampon zona između Hrvata i Srba.

Prema tvrdnjama disidenta Milovana Đilasa, malo je Jugoslavena koji više uopće razmišljaju marksistički. Uistinu, u jednoj anketi o popularnosti mladih Jugoslavena prošle godine, Ronald Reagan je bio prvi – a Lenjin zadnji. Ekonomija je tako očigledan neuspjeh da su čak i tvrdolinijaši dopustili prilično slobodnu raspravu o njezinim nedostacima. Mnogi promišljeni Jugoslaveni otvoreno sugeriraju da samo zaokret prema kapitalizmu može riješiti probleme zemlje. “Mi smo naš ekonomski sustav naslijedili od Sovjetskog Saveza”, rekao je Aleksandar Bajt, koji upravlja utjecajnim ekonomskim istraživačkim centrom u glavnom gradu Slovenije Ljubljani.

Milku Planinc će, odlukom kolektivnog Predsjedništva, naslijediti Banko Mikulić, tvrdolinijaš kojeg podupire vojska, poznat po kritici disidenata unutar Komunističke partije. Bez novih alata s kojima će se nositi s gospodarskom propašću, nacionalističkim strastima, mladima koji traže ispunjenje izvan komunističkih dogmi, establišment kojeg će predstavljati je klimav. „Ili, kako kaže, prominentni beogradski sociolog Svetozar Stojanović, ako reformistički pokušaji propadnu u iduće tri do četiri godine, vrijeme će biti na strani diktatora”, zaključuje novinar New York Timesa.