Istina o pobačaju
Moja braća, prvi zapovjednik obrane grada Vukovara pukovnik Hrvatske vojske Ivica Arbanas Lipi i legenda obrane Vukovara pukovnik Hrvatske vojske Ivan Anđelić Doktor, koji su me kao nezavisnu kandidatkinju kandidirali na listi Domovinskog pokreta u IX izbornoj jedinici i čiji smo vojnici Josip Deur i ja odlučili biti, ovom fotografijom poručujemo – ovo je znak pobjede iz obrambenog Domovinskog rata – danas ga podižemo za svu našu djecu i za konačnu pobjedu dobra nad zlim, života nad smrću!
Više od 70 godina cijela svjetska javnost je pod masovnim utjecajem laži, manipulacija i neprestane kampanje kulture smrti. Krenulo je pedesetih godina prošlog stoljeća s lažnim istraživanjima u SAD-u na temelju kojih je krenula propaganda o lažnim podacima navodnih pobačaja prosječnih američkih majki. Uslijedila je tzv. seksualna revolucija i morbidna mantra kako je ubojstvo ljudsko pravo i kako je ubojstvo djeteta u utrobi majke čin poput vađenja zuba. Danas postaviti pitanje vezano uz ovu temu i očekivati odgovor u dva slova – da ili ne, u najmanju je ruku bezobrazno.
Ali, nije potrebno sedamdeset godina javnog govora u istini za ispraviti sedamdeset godina laži i manipulacije. Dovoljna je jedna godina. Okupirani i korumpirani masovni mediji, te politički i civilni sektor moraju samo godinu dana otvoriti prostor svima kojima sedamdeset godina ne daju ni zucnuti: neka se čuje glas majki koje su počinile pobačaj i koje se nikada nisu od toga oporavile, glas majki koje nose bol nenamjerno prekinute trudnoće, glas medicinskog osoblja koje je bilo prisiljeno sudjelovati u tim ubojstvima, zbog kojih su se mnogi obratili, a mnogi psihički krahirali, glas ubijene djece u vidu filmova kako izgledaju mala iskaspljena tijela nakon pobačaja, glas majki i očeva nakon što su se odlučili ipak ne ubiti svoje dijete nego ga s ljubavlju donijeti na ovaj svijet, glas silovanih žena koje su se odlučile roditi svoje dijete, glas djece koja su preživjela abortus. Ne treba se voditi rasprava o silovanim ženama, čiji je postotak u ovom kontekstu minoran. Najprije moramo vidjeti zašto se ubija treće dijete u brakovima, jer upravo su ta djeca najčešće žrtve abortusa, u daleko najvećem postotku.
Moj muž i ja radovali smo se našem petom djetetu. Bog je odlučio da se naše dijete odmah rodi u raju. Bol tog ovozemaljskog gubitka obilježila me je zauvijek, bol su nosili i moj muž, i naša djeca. Krstili smo naše dijete u duhu. Naš Maksimilijan Blaž u nebu se rodio 20. listopada 2018.
Od tada mi je još bolnije promišljati o tjeskobi i izranjavanosti svih majki koje su također izgubile svoje dijete u utrobi, pogotovo one koje su to same učinile.
Ali, kako ih možemo kriviti?! U tih godinu dana otvorene javne rasprave također moramo skinuti stigmu s tih majki, dat im do znanja da ih nitko nema pravo i ne smije osuđivati – jer naprosto nisu mogle znati što čine!