U emisiji Aktualno na Hrvatskom katoličkom radiju gostovala je u srijedu 5. rujna teatrologinja i kazališna kritičarka dr. Sanja Nikčević u povodu izlaska njezine knjige “Slika Domovinskog rata u hrvatskom kazalištu 1990. – 2016. Od svetišta do nametnute krivnje”. Knjiga je plod autoričina petnaestogodišnjeg istraživanja ratne i poratne drame u hrvatskim kazalištima…
“Na pisanje knjige potaknulo me ratno vrijeme kada sam gledala predstave na koje je publika dolazila za vrijeme uzbuna i pod granatama, u vrijeme kada se mislilo samo na osnovne stvari poput hrane. Ljudi su i tada dolazili u kazalište i tada sam shvatila da je kazalište životno važno”, kazala je dr. Nikčević.
Da je kazalište životno važno znao je i agresorski neprijatelj pa su kazališta u Hrvatskoj napadana. Od prve dvije granate koje su pale u Vukovaru jedna je pala na kazališnu kuću, HNK u Osijeku pogođen je s četiri granate, a kada su gađali Zagreb ciljali su također HNK, ali su pogodili Akademiju dramskih umjetnosti.
Dr. Nikčević kroz svoje istraživanje također je došla do podataka da su se za vrijeme rata do 1995. godine radile potpuno drukčije predstave od onoga na što smo navikli. To su predstave koje su vrlo dokumentarno govorile o tome što se događalo, ljudi su uglavnom pisali svoje doživljaje, o nama kao žrtvama, o tome tko nas napada i kako nas napada.
Nakon rata kazališta koja su izvodila takve predstave postala su rubna, a kazalište tzv. glavne struje počelo je dominirati medijima. „Oni su Domovinski rat počeli prikazivati kroz jednu bezličnu sliku nasilja, a nakon 2000. godine pojavljuju se predstave koje pokazuju hrvatsku krivicu kao sliku Domovinskog rata. I dalje u glavnoj kazališnoj struji dominira hrvatska krivica i to se nije promijenilo i teško će se promijeniti”, zaključila je.
Poratna drama koja je u Hrvatskoj u trendu slijedi trendove europskog kazališta, a jedna od teza koju zastupaju je da je istina najvažnija i da će nas to osloboditi, da je hrabra kritika društva jedina funkcija umjetnosti i da je pokazivanje tih neuralgičnih točaka nešto što će nas osloboditi. „To je divna teza i ja se s time slažem”, kazala je dr. Nikčević.
Međutim, dodala je, kada analiziraš što rade na glavnim scenama vidiš da ih ne zanima ni istina, ni kritika društva.
“Oni uzimaju jedan paradigmatski slučaj naše krivice i dižu ga na paradigmu krivice roda. Dakle, ne zanima te istina, nego trend, a trend je kritika vlastitog društva. Oni zapravo slijede europski trend i niti su hrabri niti ih zanima istina. S tom kritikom društva koja ne govori o pravim problemima, nego samo nameće krivicu, ti ne mijenjaš društvo na bolje, ti ga zapravo rušiš”, zaključuje teatrologinja i kazališna kritičarka, profesorica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.
Dr. Nikčević smatra da takve predstave ruše društvo jer pokazuju sliku svijeta bez smisla i kada kritiziraju pokazuju crnu sliku svijeta koja ništa ne može poboljšati, ništa osvijestiti, na ništa potaknuti, već samo još više baca u depresiju.
Predstave s katrazom, ističe, čak i kada govore o tragičnim događajima, podignu i ti iz kazališta izlaziš pročišćen, snažniji, ohrabreniji. Katarza vlada europskim kazalište 2500 godina od Aristotela koji je rekao da je osnovna svrha kazališta da pročisti emocije u čovjeku, da gledajući mračne stvari nešto nauči, nešto proživi, nešto iz sebe izbaci, da izađe snažniji i jači, da shvati da to što je na sceni nije dobro i da to promijeni u svom životu.
G.S.