Bez obzira na to je li i dalje aktivan u svjetskoj politici i međunarodnim odnosima, mišljenje i razmišljanja Henryja Kissingera uvijek su važna i treba ih saslušati. O njegovu iskustvu govori i to da će 27. svibnja napuniti 100 godina, a o poslovima koje je radio dovoljno je spomenuti da je bio američki savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik, a posljednjih 46 godina radi kao konzultant i izaslanik monarsima, predsjednicima i premijerima. Danas, sa svim ovim iskustvom, kaže kako je zabrinut te da su se obje strane uvjerile da jedna drugoj predstavljaju stratešku opasnost te da smo na putu sukoba velikih sila.
Rekao je to Kissinger za The Economist, a tijekom razgovora dužeg od osam sati govorio je o tome kako spriječiti da se natjecanje između SAD-a i Kine pretvori u rat. Kazao je kako ga uznemirava i sve intenzivnije natjecanje Kine i Amerike za tehnološku i ekonomsku nadmoć. I u vrijeme dok Rusija ulazi u kinesku orbitu, a rat se odvija nesmanjenom žestinom u Ukrajini, on se boji da će umjetna inteligencija (AI) pojačati kinesko-američko rivalstvo.
– Nalazimo se u klasičnoj situaciji prije Prvog svjetskog rata gdje nijedna strana nema mnogo želje za političkim ustupcima i u kojoj svaki poremećaj ravnoteže može dovesti do katastrofalnih posljedica – tvrdi Kissinger za kojega je izbjegavanje sukoba između velikih sila fokus njegova životnog rada.
Nakon što je svjedočio pokolju koji je izazvala nacistička Njemačka i preživio ubojstvo 13 bliskih rođaka tijekom Holokausta, postao je uvjeren da je jedini način da se spriječi pogubni sukob tvrdoglava diplomacija, idealno ojačana zajedničkim vrijednostima.
poster
– Ovo je problem koji se mora riješiti. Vjerujem da sam proveo život pokušavajući se nositi s tim. Sudbina čovječanstva ovisi o tome hoće li se Amerika i Kina slagati. Vjerujem da im brz napredak AI-a ostavlja samo pet do deset godina da pronađu način – rekao je za The Economist Kissinger.
Slijedom toga, a koristeći i svoje višegodišnje iskustvo, iznio je i nekoliko savjeta za buduće lidere. Poručio im je da odrede gdje su, a u tom duhu polazište za izbjegavanje rata jest analiza rastućeg nemira Kine. Ukazuje i na pogrešna tumačenja kineskih ambicija u Washingtonu gdje se govori da Kina želi svjetsku dominaciju dok on kaže kako u Kini žele biti moćni, ali da ne idu prema svjetskoj dominaciji i da u Pekingu tako nisu nikada razmišljali o svjetskom poretku. Kineski ustav smatra više konfucijanskim nego marksističkim što, kako je rekao, uči kineske vođe da postignu maksimalnu snagu za koju je njihova zemlja sposobna i da traže poštovanje zbog svojih postignuća.
Mišljenja je da je moguće doći do toga da Kina i SAD koegzistiraju bez prijetnje općeg rata, ali ipak ostavlja i zadršku rekavši kako uspjeh nije zajamčen te da SAD mora biti dovoljno vojno jak da izdrži neuspjeh. Kao jedan od velikih kamena spoticanja istaknuo je i Tajvan te je podsjetio kako je tijekom prvog posjeta Richarda Nixona Kini 1972. godine samo Mao imao ovlasti pregovarati oko otoka.
– Kad god je Nixon pokrenuo konkretnu temu, Mao je rekao: “Ja sam filozof. Ne bavim se ovim temama. Neka Zhou [Enlai] i Kissinger razgovaraju o tome.” Ali kada je u pitanju Tajvan, bio je vrlo eksplicitan. Rekao je: “Oni su hrpa kontrarevolucionara. Sada nam ne trebaju. Možemo čekati 100 godina. Jednom ćemo ih tražiti. Ali to je daleko” – prisjetio je Kissinger.
Prema njegovim riječima, strah od rata stvara temelje za nadu, a problem je u tome što nijedna strana nema mnogo prostora za ustupke.
– Svaki kineski čelnik potvrdio je povezanost svoje zemlje s Tajvanom. U isto vrijeme, međutim, kako su se stvari sada razvijale, za Sjedinjene Države nije jednostavno napustiti Tajvan bez potkopavanja svoje pozicije drugdje – mišljenje je Kissingera.
Kao način izlaska iz ove slijepe ulice Kissinger predlaže da se krene sa snižavanjem temperature poslije čega bi postupno gradio povjerenje i radni odnos. Kaže kako bi, umjesto da nabraja sve njihove pritužbe, američki predsjednik rekao svom kineskom kolegi: “Gospodine predsjedniče, dvije najveće opasnosti za mir sada smo nas dvoje. U smislu da imamo kapacitet uništiti čovječanstvo.” Kaže i kako bi volio vidjeti malu skupinu savjetnika, s lakim pristupom jedni drugima, kako prešutno rade zajedno. Ni jedna strana ne bi iz temelja promijenila svoj stav o Tajvanu, ali Amerika bi vodila računa o tome kako će rasporediti svoje snage i nastojala ne hraniti sumnju da podržava neovisnost otoka.
Drugi savjet Kissingera budućim vođama jest da definiraju ciljeve koji mogu privući ljude, da pronađu sredstva za postizanje ovih ciljeva. Tajvan bi bio samo prvo od nekoliko područja u kojima bi supersile mogle pronaći zajednički jezik i tako poticati globalnu stabilnost.
Prokomentirao je i rat u Ukrajini rekavši kako je on bio katastrofalna pogreška Vladimira Putina, ali i da Zapad nije bez krivnje.
– Ono što Europljani sada govore jest, po mom mišljenju, ludo opasno. Europljani govore: “Ne želimo ih u NATO-u, jer su previše riskantni. I stoga ćemo ih naoružati i dati im najnaprednije oružje.” Sada smo naoružali Ukrajinu do točke u kojoj će biti najbolje naoružana zemlja – rekao je Kissinger.
Prema njegovim riječima, uspostavljanje trajnog mira u Europi zahtijeva od Zapada da zamisli dva skoka. Prvi je da se Ukrajina pridruži NATO-u, kao sredstvo za obuzdavanje, ali i zaštitu, a drugi je da Europa osmisli približavanje Rusiji kao način stvaranja stabilne istočne granice.
Treći savjet gospodina Kissingera za ambiciozne vođe jest da sve to povežu s domaćim ciljevima, kakvi god oni bili. Za Ameriku to uključuje učenje kako biti pragmatičniji, fokusiranje na kvalitete vodstva i, ponajviše, obnavljanje političke kulture zemlje. Model gospodina Kissingera za pragmatično razmišljanje je Indija.
Osvrnuo se i na događanja u SAD-u, rekavši kako su Trump i Biden pretjerali u neprijateljstvu. Strahuje da bi situacija poput Watergatea mogla dovesti do raširenog nasilja i da Americi nedostaje vodstvo.