Svojedobno je Marko Marković u osvrtu na knjigu o hrvatskim generalima objavio da je toliko loša da je treba spaliti, a mi bismo za netom tiskanu knjigu notornog Hrvoja Klasića „Mika Špiljak – revolucionar i državnik“ (Naklada Ljevak, 2019.) dometnuli da je treba – baciti kroz prozor!…
Kao prvo, nije nam jasno što su u toj knjizi vidjeli recenzenti – profesori, doktori Damir Agičić i Tvrtko Jakovina, a još manje zbog čega ovakve publikacije financijski podupire Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, kao da se radi o štivu za učenike i studente.
Čitav jedan izlog u knjižari Ljevak na Trgu bana Jelačića u Zagrebu prepun je izloženih ovih knjiga (bolje reći brošura), pa se u mjesecu studenome kad obilježavamo obljetnice vezane uz hrvatski obrambeni Domovinski rat, a poglavito Vukovar i Škabrnju, stječe dojam da smo se ponovno vratili u propalu Jugoslaviju.
Knjiga je pisana na razini nekih dnevnih novina, gdje su naslovi važniji od sadržaja, odnosno po sistemu – red istine, red laži, red falsifikata i krivotvorina, sve u svemu s ciljem da nam se i na primjeru ovog „revolucionara i državnika“ prikaže i pokaže kako smo i mi imali „zaslužne komunističke vođe“, ali toga nismo bili svjesni.
- Ovo je priča o čovjeku koji je živio u vremenima prepunim izazova, a na koje je reagirao nekad dobrim, a nekad lošim odlukama – piše autor, inače ekstremno lijevi historičar, te nam otkriva ipak nešto novo – da je u rodu sa Špiljkom, što bi neki rekli „jabuka ne pada daleko od stabla.“
A tko je bio Mika Špiljak? Klasić obrazlaže da je desetljećima bio u vrhu hrvatske i jugoslavenske politike: od prvog čovjeka komunističke omladine, gradonačelnika Zagreba, predsjednika republičke i savezne vlade, predsjednika sindikata, države, Partije… jednom riječju da je teško pronaći neku političku dužnost koju nije obavljao. Međutim, veli autor, sve to vrijeme uspio je u nečemu čime se većina njegovih kolega nije mogla pohvaliti – zbog skromnosti i spontanosti bio je jedan od rijetkih političara koji je mnogima bio simpatičan!?
Da pukneš (od skromnosti) od smijeha!
A kakav je još bio ovaj političar? Godinama je zamislite bio u nemilosti najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj, Vladimira Bakarića, ali i u milosti najmoćnijeg čovjeka u Jugoslaviji, Josipa Broza Tita! To bi drugim riječima značilo da je Bakarić bio veći i značajniji nego Tito!
Sve što je postigao u životu, postigao je zahvaljujući Titu i partiji, a najmanje svom skromnom obrazovanju. Za vrijeme boravka u Parizu, piše Klasić, pitali su Špiljka kao jugoslavenskog premjera: „Koji je vaš hobi, monsieue?“ „Kazalište!“ kaže Mika Špiljak. „A preokupacije?“ pitaju novinari, „Pre okupacije! Uglavnom sam bio ilegalac.“
Također saznajemo da je ovaj „ilegalac“ bio toliko skroman da u 30 godina života nije prešao granicu zemlje u kojoj je živio, a da je onda u sljedećih trideset proputovao cijeli svijet!
U knjizi su naravno objavljena poglavlja i o slučaju Pavla Gažija, Udbaša iz Koprivnice, koji je 4. 11. 2019. svečano proglašen i počasnim građaninom ovoga grada, (sic!), i o političkom emigrantu Stjepanu Đurekoviću. U jednom i drugom slučaju Špiljak je prikazan kao čovjek koji „nema veze“ s kriminalom, a osobito ne u miješanje progona njegova sina koji je radio u INA-i. Za Đurekovića autor tvrdi da je nastradao, tj. bio ubijen, kao plaćeni agent njemačke inozemne obavještajne službe Bundesnachrichtendienst (BND) od 1975.-1983.
Nedorečenih, neprovjerenih, pa čak i „tupih“ komentara i analiza ima još, pregršt, tako da je čitanje ove brošure zapravo čisto gubljenje vremena, odnosno ponovno vraćanje u doba „Mirka i Slavka“.
Autor / Mladen Pavković
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva Braniteljskog portala već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**