Razumljiva je frustracija i paranoja izgubljenih jugoslavenskih ideala djece komunizma u spoznaji i objektivnoj istini ratnog poraza. Nasuprot svega za što se boriš, stoji upravo taj državni novac koji ti ne budi nikakve asocijacije na prošlost i prihvaćaš ga kao vlastitu nagradu za rad u koji nikad ne treba sumnjati. Totalni pravednici izgubljenog revolucionarnog zanosa čiji idealizam vide samo oni koji ih moraju voljeti. Drugarski…
Hrvatska suvremena svakodnevnica neutralnom se promatraču izvana zaista doima paranoičnom, promatrajući boj hrabrih poslijeratnih civilnih ratnika protiv svakog oblika hrvatskog identiteta, vrijednosnog sustava, razvojnih ideja i potrebe postupanja u očuvanju kakve-takve hrvatske budućnosti. Naprosto su osjetili vrijeme hrvatske upravljačke slabosti i popustljivosti, s Vladom koja ovisi o njima i njihovim frustrirajućim strahovima od svakog oblika hrvatskog djelovanja.
Zamislite u interesu Hrvatske, dakle društva i prostora u kojem i oni žive u svoj svojoj različitosti, izgubljenosti i frustrirajućoj činjenici primanja mrske valute, nazvane u državi njihove temeljne borbene fokusiranosti koje se hrvatska mladost uglavnom niti ne spominje. Međutim, to je nebitno, jer, eto spominju ju stalno oni i u suvremenosti nam svima pripisuju kolektivno djelovanje koje samo oni vide, osjećaju i zbog kojeg formiraju svoje strahove, primajući poticaje i naknade u temeljnom simbolu svih izvora njihovih frustracija i skupne paranoje. Želiš biti principijelan i društveno prihvatljiv, ali ne želiš, jer ne možeš odbiti poticajnu simboliku i nikad, ali baš nikad nisi u stanju za istu simboliku ili za isto postupanje, na isti način optužiti vlastito u osnovi neprincipijelno, usmjeravano, neobrazovano i antihrvatsko okruženje.
Izgubljeni jugoslavenski ideali
I nikad ne propuštaju takve prilike, skrivajući se uvijek iza globalnih i univerzalnih fraza nekakvog nevidljivog društva, vlastitog pisaćeg stola i zaštitnog šinjela hrvatskih protivnika, prikrivajući time intelektualno, osobno, socijalno i ino siromaštvo. Uvijek nadoknađivano državnim novcem, imena koje im u glumatanju pravednosti toliko podiže paranoju da ga jedva primaju u silnom animozitetu prema bilo kakvim hrvatskim koncepcijama. Zato što se usmjeravaju mimo njihovog strasnog i nepokolebljivog svjetonazora, kojeg poremeti samo na tren naziv novca kojeg primaju i kojim ih obasipaju paradne hrvatske vlade.
Potpuno razumljiva frustracija i paranoja izgubljenih jugoslavenskih ideala djece komunizma u spoznaji i objektivnoj istini ratnog poraza. Nasuprot svega za što se boriš, što izmišljaš, samo ti vidiš i sve što pripisuješ svakoj hrvatskoj inicijativi stoji upravo taj državni novac koji ti ne budi nikakve asocijacije na prošlost i prihvaćaš ga kao vlastitu nagradu za rad u koji nikad ne treba sumnjati. Totalni pravednici izgubljenog revolucionarnog zanosa, izgleda i postupanja čiji idealizam osjećaju i vide samo oni koji ih moraju voljeti. Drugarski.
Ima li uopće u Hrvatskoj nekog koji je svojim postupanjem, izričajem ili pisanjem usmjeravao hrvatske interesne ili pak neki projekt, koncepcija ili model postavljen prema interesima hrvatske populacije, koji nisu pisanjem revolucionarnih ostarjelih bojovnika ismijavani, napadani pa čak i u svojoj izražajnoj nemoći vrijeđani? Naravno da nema, zato što je sam afirmativni stav prema hrvatskim društvenim i ostalim vrijednostima u utkanoj svijesti jugoslavenskih revolucionara i njihovih potomaka, hereza i atak na nasljednu determiniranu misao koju možeš primjenjivati samo jednosmjerno. Fer play, otvoreni gard, javna rasprava pred drugima i različitima, priznavanje pluralizma, otvorena demokracija, prihvat različitosti, uvažavanje sposobnosti, razina obrazovanosti, ukupna spoznaja i slične besmislene kategorije, ne smiju proći u koncepciji „njegova misao – naš put” (Titova misao naš put, (1978.), Savremena administracija, Zbornik radova, Ur. Marković, Lj., Pašić, N., Stojković, M., Beograd, 477 str.).
Usmjeravanje Hrvatske na prošlost…
Iako im sadašnja hrvatska Vlada tolerira i financira apsolutno svaku zamisao i svako u osnovi protuhrvatsko djelovanje, iako s njima trguje na sve moguće načine (Rimac-Dropulić), iako mogu ocrniti svakog u ovoj uzdrmanoj zemlji, iako zapravo puno toga, ipak pokazuju slabost, sasvim razumljivu u kolektivnoj antihrvatskoj paranoji. Zato što se ipak normalni svijet priklanja u svojoj dominantnosti ili pak različitosti normalnom pristupu uvažavanja tih različitosti. Naši revolucionari u svojoj terminalnoj fazi postaju uski, neprincipijelni, agresivni, spremni na uvredu bez argumentacije, nespremni za sučeljavanje… i jako udaljeni od svog početnog idealizma, kojeg su primjenjivali na sve slabosti čak i u okruženju, a k tome im postupke usmjerava još i vlastita politička ograničenost. Napuštajući pritom njegovu misao za vlastiti put i usvajajući svoju misao za njegov nastavak puta.
Sve je to standardno i već puno puta viđeno u Hrvatskoj i sve bi bilo prihvatljivo kad se u svom tom pristupu ne bi vidjelo i jako osjetilo antihrvatsko djelovanje i kad to ne bi radikaliziralo drugu stranu i poslužilo kao obrazac prikazivanja Hrvatske kao nepoželjne, netolerantne i prošlosti orijentirane zemlje. Naravno, predvidiva je to koncepcija.
Umjesto da Hrvatsku suočavamo s budućnošću, cijela je politička javna scena usmjerena na rasprave i postupanja vezana za prošlost, što također nije slučajno. Usmjeravanje Hrvatske na prošlost, sukladno današnjim pojedinačnim postupanjima, primarni je oblik djelovanja protiv društva i prostora u kojem živiš, a nametanje suočavanja s prošlošću polako postaje model pritiska na Hrvatsku. Ma gdje uopće postoji bilo kakav oblik antisemitizma u Hrvatskoj, gdje postoji takva razina netrpeljivosti prema populaciji kojoj su pripadali i agresori na Hrvatsku, gdje postoji u neposrednim i pojedinačnim kontaktima s običnim ljudima nerazumijevanje s osobnim strahovima vezanim za tešku svakodnevnicu u Hrvatskoj, gdje se to na kolektivnoj razini osjeća strah, nesloboda i razlikovnost prema srpskoj populaciji? Gdje? Samo u ideologiziranim postupcima s namjerom vječnih ideologa nepomirljivosti prisvajanja hrvatskog kopna i mora, hrvatskih upravljačkih institucija i hrvatskog razvojnog smjera.
Želimo li napustiti prošlost slijedimo logičan vremenski put unazad i ne preskačimo razdoblja zbog uvijek istih interesa. Prisvojimo konačno europski stav o totalitarizmima i sve ih proglasimo i u Hrvatskoj takvima. Nevjerojatno je gledati djecu komunizma kako se svim silama trude preskakati razdoblja i odmah skočiti na zabrane jednog, iako time nikad neće dokazati kako nisu pripadali drugome, ali će uvijek reći kako to nije isto. E vidite Europa misli da je, a po nekim posljedicama i gore.
Tim se redoslijedom od sada pa prema nazad u vremenskom slijedu neka počnu i zabranjivati, micati i negirati simboli, postupanja i organiziranja, dokazujući time ozbiljnost i u konačnici uvažavajući temelje hrvatskog modernog razdoblja u pobjedi u Domovinskom ratu. Samo bi takvim postupanjem Hrvatska dokazala kako misli ozbiljno, ublažila hrvatski kontra bunt kao primaran i pokazala kako u Hrvatskoj uopće nije potrebno više vraćanje u prošlost, osim onima koji takvim vraćanjem nastavljaju antihrvatsko djelovanje.
Kakav problem postoji Vijeću za suočavanje s prošlošću postaviti takav model postupanja i ekspliciranja problematike, kad je već posloženo zbog sagledavanja i rješavanja nepotrebnih, ali ciljanih napetosti. Koga će hrabri Miletić uvjeriti kako će istom snagom, voljom i energijom tražiti ekvivalentni zakon za prethodna dva razdoblja? Nikog! Jer mu je napad na Hrvatsku početkom devedesetih izgledao u vlastitim osjećajima sasvim nešto drugo i jer nikad takvi ne mogu prihvatiti činjenicu kako smo napadnuti, kako je osvajanje hrvatskih teritorija bio jedan od oblika ranijih totalitarizama i kako sve navedeno doživljava i stručno-znanstvena javnost i u Srbiji.
Donesite konačno odluku i pođite redom i sasvim sigurno nećete imati nikakvih ozbiljnijih reakcija s hrvatske napadnute i pobjedničke strane, kad jedanput konačno i za sva vremena konstatirate totalitarnu agresiju na Hrvatsku devedesetih i dugo komunističko totalitarno razdoblje u bivšoj državi. Tada će zaustavljanje povijesnog ponavljanja totalitarizma iz Drugog svjetskoga rata ostati kao najmanji problem. Jednostavno je za objasniti i za postupati, a najjednostavnije se razumom suočiti s negacijom ostalih totalitarizama u izravnom sučeljavanju mišljenja. Zato se uvijek traži suprotno.
Hrvatska ne smije biti talac osobnih mišljenja i frustracija te nasljednih paranoičnih postupanja, pogotovo nakon pobjede u ratu. Shvatite već jednom – rat je izgubljen i nikad se više neće moći vratiti predratno stanje u kojem postoji ideološka dominacija i prisila za prevladavajuće hrvatsko stanovništvo. Prihvatite svoju različitost u novim okolnostima i ne silite ostale na razumijevanje isključivosti.
Upravo je sad prilika u ovako složenoj koalicijskoj vlasti koju morate iskoristiti u postizanju društvenog i prostornog sklada. Dovoljna je samo jedna rečenica kako bi ostali hrvatski puk (različit po etničkoj pripadnosti) prihvatio razvojni izazov zemlje u kojoj žive. Ali ju ON ne želi izreći, iako zna njezin sadržaj. Ovo je naša zemlja – Hrvatska. Kome je to teško izgovoriti? Samo onima iz naslova.
Zato ću im citirati izgovor, stav i principijelnost sinova pravoslavnog svećenika iz Pačetina, koji su kao pripadnici Hrvatske vojske branili svoju zemlju, domovinu i svoj idealizam prema Hrvatskoj. „Nenad Gagić imao je dvije godine kada se njegova obitelj iz Vojvodine doselila u Pačetin. U to selo između Vukovara i Vinkovaca, Gagiće je pedesetih godina prošlog stoljeća dovela služba glave obitelji, oca Vukašina, pravoslavnog svećenika. Odrastao je Nenad među Srbima, stekao brojne prijatelje. Ali, danas više ne razgovaraju. Rat ih je odveo na suprotne strane. Naime, Nenad i njegov danas pokojni brat Predrag, bili su dragovoljci u Hrvatskoj vojsci. „Sine, domovina je napadnuta, izvoli je braniti“, kazao mu je, kao da mu je čitao misli, otac Vukašin. S bratom Predragom otišao je braniti Vukovar. Obojica su prošli torturu u srbijanskim logorima. O svojim bivšim prijateljima, Gagić danas kaže: „Mrze me, prijete, kažu da sam izdajnik. Pričaju gluposti. Hrvatsku je napala agresorska JNA, a oni nisu shvatili da je napadnuta njihova domovina, jedina domovina koju imaju“. Svjedočanstvo Nenada Gagića jedno je od osamdesetak svjedočanstava pripadnika nacionalnih manjina koji su tijekom Domovinskog rata bili većinom dragovoljci (Radoš, I., Šangut,. Z.., 2013., Udruga pravnika Vukovar 1991., Zagreb, Branili smo domovinu-pripadnici nacionalnih manjina u obrani Hrvatske, 255 str.
Kako ćete, naslovni, nazvati braću Gagić? Heroji ili izdajnici? Mogu Vam biti uzor. I mnogima drugima. I našima i Vašima, ali uvijek će ostati jedna i samo jedna istina. Obojica su branili svoju domovinu. Evo Vam prilike. Potvrdite ih Vi kao heroje. Hrabru i nevjerojatnu braću Gagić. Baš Vi. Puno ćete učiniti upravo za ono za što se nominalno zalažete, a ja ću im se zahvaliti i pokloniti. Do poda. Mojim prijateljima i poznanicima Predragu i Nenadu, s ponosom. Hvala što ste nam pokazali kakvi bi svi mi trebali biti.