Oko prometne nesreće sa smrtnom posljedicom koju je, nesporno, izazvao sad već bivši ministar obrane Mario Banožić lome se koplja. Jedni ga brane govoreći da se nesreća može svakom dogoditi, drugi pak smatraju da policija zataškava okolnosti, i da je optužnica za izazivanje nesreće sa smrtnom posljedicom iz nehaja, za što se dobija do osam godina zatvora, preblaga, i da bi Banožić trebao biti optužen za izazivanje prometne nesreće iz neizravne namjere, gdje su kazne do 15 godina!
Međutim, rasprava je akademska, jer je najstroža kazna ikad izrečena u Hrvatskoj za smrt u prometu, od osamostaljenja do danas – osam godina zatvora! I ta kazna je izrečena prije puni 20 godina – 25. svibnja 2003. godine. Izrečena je tada 28-godišnjoj učiteljici Renati Pataran koja je 2. lipnja 2001. godine oko 20 sati vozila BMW pješačkom zonom u Aleji mira na Jarunu, dakle tamo gdje je promet automobila potpuno zabranjen, s više od 1,7 promila alkohola u krvi, te s oko 70 km na sat pokosila stariji bračni par koji je prelazio cestu. Preminuli su na mjestu. Uz osam godina bezuvjetnog zatvora, dobila je petogodišnju zabranu upravljanja automobilom i obavezno psihijatrijsko vještačenje zbog epilepsije od koje je bolovala, ali je to skrivala.
U tih 20 godina poginule su tisuće ljudi na hrvatskim cestama, ali tako drastična kazna nikad više nije izrečena. Svi ostali osuđeni dobili su manje.
Druga najstroža kazna je izrečena Miljenku Stričaku, vozaču tegljača koji je skrivio nesreću u tunelu Ledenik, koja je šokirala hrvatsku javnost. Pod kotačima njegova tegljača poginule su dvije majke i njihovo dvoje djece koji su se vraćali u Zagreb s ljetovanja, 24. studenoga 2009. Stričak je od vrlo rijetkih kojima je suđeno za izazivanje teške prometne nesreće sa smrtnim posljedicama sa neizravnom namjerom, a kao otegotne okolnosti uzeta mu je prevelika brzina – 120 na sat na ulazu u tunel, gdje je ograničenje 60, te slanje SMS-ova u vožnji, ali najteža otegotna okolnost je bila što se Stričak prema obiteljima stradalih nije ponio na prihvatljiv način, odnosno u njegovu je ponašanju izrazito nedostajalo suosjećanja i pijeteta.
Sve ostale kazne su bile znatno manje.
N. K. se 11. travnja 2016. godine u Zagrebu zabio Audijem A3 u pješake koji su čekali na semaforu. Imao je 2,16 promila alkohola u krvi. Jurio je iz Maksimirske ulice kada je izgubio nadzor nad automobilom. U nesreći su poginuli supružnici Lj.K. (61) i A. K. (67). Drugi pješaci spasili su se u zadnji čas skočivši s nogostupa. N. K. je na suđenju priznao kako prije nesreće cijeli dan nije ništa jeo, a poslije posla je popio šest-sedam piva i još pet-šest čašica viskija. Prvo je osuđen na četiri godine i šest mjeseci, a 2018. godine mu je Županijski sud u Puli podignuo kaznu na šest godina zatvora.
I. Lj. (20) iz Vuke osuđen je 2018. godine u Osijeku na pet godina zatvora zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj je 2. prosinca 2017. u Kuševcu kraj Đakova smrtno stradala M. T. (20). Vozio je pod utjecajem od najmanje 1,91 promil alkohola u krvi, bez položenog vozačkog ispita i vozeći tri puta brže negoli je to dopušteno. Umjesto 50 jurio je BMW-om brzinom od oko 150 kilometara na sat. Na suđenju je rekao da se ne sjeća ničega poslije druge boce votke koju su ranije popili u kafiću.
H. Ž. je 1. kolovoza 2007. godine upravljao BMW-om, također pod utjecajem alkohola, također je vozio neprilagođenom brzinom. Ali on se nije zabio u pješake već u automobil u kojem su bili R. P. i H.M., njen dečko. R. P. je preminula, a H. M. je imao teške. H. Ž. je osuđen na petogodišnju kaznu zatvora, ali je odslužio nešto manje od četiri godine.
Na kraju, tu je i riječka pročelnica Vera Begić, Obersnelova suradnica, koja je mrtva pijana, sa skoro 2 promila, vozila poluauto cestom (istarskim ipsilonom) u suprotnom smjeru te naletjela na vozilo koje se kretalo svojim smjerom, a čiji je vozač Igor Soldatić na licu mjesta poginuo. Dobila je – četiri godine!
Za nesreće kakvu je izazvao Banožić, a za koju nesporno jest kriv, pretječući po magli, dakle na nepreglednom mjestu, se prema ustaljenoj sudskoj praksi u Hrvatskoj podiže optužnica za izazivanje smrti u prometu iz nehata, a tek ako je vozač usto bio pijan (preko 1,5 promila), ili vidio vozilo koje mu dolazi u susret pa svejedno krenuo u pretjecanje, podiže se optužnica za izazivanje smrti iz neizravne namjere.
Za slučajeve, dakle, poptu Banožićevog, gdje vozač nije bio pijan (količina alkohola pronađena u Banožićevoj krvi je zanemariva i unutar zakonom dozvoljenih 0,5 promila) i gdje nema nekih drugih posebno otegotnih okolnosti (dvostruka puna crta, tipkanje po mobitelu u vožnji, obijesna vožnja, preticanje kolone vozila) najčešće se izriče kazna od godinu do dvije zatvora, a najčešće se ista preinači u uvjetnu kaznu, naročito ukoliko vozač nije prije osuđivan za izazivanje prometne nesreće, dakle ako se ne radi o recidivistu.
Javnost svakako takvom presudom neće biti zadovoljna – no to su jednostavno kazne koje se izriču u Hrvatskoj za slične slučajeve. Za strožu kaznu, od četiri ili pet godina bezuvjetnog zatvora, u Hrvatskoj je potrebno da pogine više ljudi, u pravilu i da je vozač pijan u trenutku nesreće, te druge otegotne okolnosti poput bezobzirne vožnje. Kazne više od toga su, kako vidimo, znanstvena fantastika. Zakon bi, mnogi smatraju, trebao biti stroži, a naročito sudska praksa, no ostaje činjenica Banožiću treba suditi kao što bi se sudilo i bilo kome drugome.