Četvrtak, 18. travnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

KONSTRUIRANI MITOVI O BRANITELJIMA: Kako su od heroja u medijima postali negativci?

Televizija, dominanti medij 20. stoljeća, i u 21. stoljeću zadržava moć konstrukcije zbilje i uvjeravanja masovne publike u zajedničku nam „našu“ ili pak „njihovu“ stvarnost i to čini pripovijedajući o ljudima, događajima i pojavama, koristeći pritom različite elemente narativa pa tako i mitove. A mitovima o braniteljima se pozbavila Viktorija Car u znanstvenom radu o tome koliko ti mitovi nanose štete jednoj od najranjivijih populacija – braniteljskoj. Ona je svoja saznanja svojevremeno iznijela na znanstvenom skupu “Domovinski rat: mogućnosti znanstvenog pristupa”.
.

Možda su najslikovitiji primjer koliko štete uporaba mitoloških struktura u medijskom sadržaju može nanijeti nekoj društvenoj skupini hrvatski branitelji. Metodom studije slučaja analizirani su televizijski prilozi koji su izvještavali o braniteljima, a objavljeni su na HTV-u od 1991. do 2006. u središnjem Dnevniku. U vrijeme Domovinskog rata (1991–1995) u izvještajima s bojišnice branitelji su redovito prezentirani kao heroji, srčani, hrabri vojnici koji su spremni žrtvovati i svoj život za slobodu i nezavisnost Hrvatske.

Nije samo novinarski tekst isticao njihovo herojstvo („herojski su otišli na bojišnicu“, „uz minimalne gubitke branitelji su uspjeli odbiti i posljednji pokušaj neprijateljskog proboja“ i sl.), i u slici se lako iščitavala mitološka struktura heroja. Bili su to čvrsti, naoružani vojnici gotovo uvijek snimani dok stoje ili su eventualno naslonjeni na tenk, na čijim su uniformama bili ušiveni amblemi sa životinjskim likovima koji su simbolizirali braniteljsku tjelesnu spremnost, neustrašivost (tigar, puma), taktičnost (pauk) itd. Hrvatski grb i boje hrvatske zastave kao simboli domoljublja bili su na kapama, trakama oko glave, a često su isticani i katolički vjerski simboli koje su branitelji nosili oko vrata (krunica, križ, raspelo) kao potvrda čvrste vjere i visokog morala. Mnogi će se sjetiti i legendarne odjave središnjeg Dnevnika koju je uveo Banimir Dopuđa, u to vrijeme urednik Dnevnika: „… uz poseban pozdrav hrvatskim braniteljima ma gdje bili!“ Uz modificirani pozdrav i ostali su voditelji i urednici odjavljivali Dnevnik pozdravljajući hrvatske branitelje, koji su 1995. preimenovani u osloboditelje.

Spomenuto Istraživanje pokazuje kako se izvještavanje o ovoj društvenoj skupini mijenjalo s obzirom na promjenu društveno- političkog konteksta u državi. U vrijeme Domovinskog rata (1991.-1995.) branitelji su u pravilu prezentirani kao heroji.

Po završetku rata u razdoblju od 1996. do 1999. dijelom su zadržali herojski status, ali su ih novinari sve češće počeli prikazivati kao žrtve društva koje se nije pobrinulo i osiguralo im što je moguće bezbolniji i jednostavniji povratak u svakodnevni život.

Mnogi su branitelji u to vrijeme bili bez posla, bez mjesta za stanovanje, a najteže je bilo oboljelima od posttraumatskoga stresnog poremećaja i tjelesnim invalidima kojima nije bila dostupna primjerena zdravstvena skrb, proteze i druga pomagala koja bi im, barem djelomično, olakšala svakodnevni život. U televizijskim prilozima branitelji su sve češće prikazani kao bespomoćni, gotovo su redovito sjedili ili čak ležali ako je riječ bila o teže bolesnima, slika je naglašavala njihov tjelesni invaliditet, krupno su snimana zabrinuta lica, izgubljeni pogledi, suze u očima i sl. Takvi narativi rabljeni su u funkciji mita o žrtvi. Novinarska empatija bila je jako naglašena u tim prilozima i činjenica da su branitelji zavrijedili bolji život nije bila upitna.

No početkom 2000. mijenja se odnos novinarskoga tretmana branitelja u Dnevniku. Branitelji-heroji kao društvena skupina su izblijedjeli, preciznije rečeno, u dnevničkom diskursu ostali su heroizirani samo na individualnoj razini – dobili su ime i prezime (general Mirko Norac, a poslije i general Ante Gotovina).

“S druge strane, novinari su počeli otvarati teme o lažnim braniteljima, o onima koji su i bez sudjelovanja u Domovinskom ratu stekli braniteljski status i povlastice koje taj status donosi, o preprodaji takvih potvrda i slično. No umjesto da su se i tada takvi pojedinačni slučajevi navodili i obrađivali kao individualni, novinari su se utekli skupnom definiranju, uvijek iznova naglašavajući da je riječ o branitelju koji je prevario, lagao, itd“, navodi autorica.

Dok se primjerice kod izvješćivanja o kriminalu kojeg počine ilegalni imigranti, ili npr. Romi u Međimurju, nikad ne navodi nacionalnost ili pripadnost vjerskoj skupini, kako se ne bi cijelu grupu stigmatiziralo, kod branitelja se, ako su bili upleteni u bilo kakav incident, to uvijek naglašavalo i prenaglašavalo, pa i ako je netko bio samo sin ili nećak branitelja (npr. Bezuk). Na primjer, na Zapadu se napadi nožem od strane imigranata iz muslimanskih zemalja uvijek prezentiraju kao “čin psihički poremećenog pojedinca koji nije povezan s nikakvim terorističkim skupinama”, pa time ni čin nije terorizam, dok se kod stvarno psihički poremećenih pojedinaca, ukoliko ne pripadaju manjinskim etničkim ili vjerskim skupinama, čak i ako nemaju neku određenu ideologiju već su njihovi traktati na društvenim mrežama čista anamneza ozbiljnih poremećaja, temeljem nekog detalja u njima uvijek iste prezentira kao “ekstremne desničare”, i teoriste, iako nisu povezani s nekom konkretnom ideologijom, kamoli organizacijom, već od svake uzimaju što im se sviđa.

Viktorija Car dalje piše:

“Mit o varalici tako je možda i nenamjerno, a možda i namjerno, povezan s cijelom društvenom skupinom i na taj način napravio nepopravljivu štetu hrvatskim braniteljima. Isto se desilo i pri obradi negativnih tema; suđenja za ratni zločin, obiteljskog nasilja, prijetnje bacanja bombe u javnu ustanovu, samospaljivanja na javnom mjestu i sl. Kad god je bila riječ o pojedincu koji ima i braniteljski status, to je bilo naglašeno. Istovremeno, ako se radilo primjerice o pekaru ili ribaru, državnom službeniku ili cariniku koji je napao, prijetio ili počinio prekršaj, tada bi počinjeno djelo bilo individualizirano. U slučaju branitelja, identifikacija cijelom društvenom skupinom novinarima se učinila prikladnom („razvojačeni hrvatski branitelj sinoć je u kafiću X prijetio zoljom“). I tako su hrvatski branitelji u televizijskim vijestima nezasluženo postali negativci, čak prijetnja hrvatskome društvu. Za ilustraciju, jednako bi se desilo sveučilišnim profesorima da uhićeni u aferi Indeks nisu bili imenovani, već da su skrivani iza cijele društvene skupine sveučilišnih profesora. Čemu taj bijeg od individualizacije? Stari je to, iskušani princip kojim se pojedinci skrivaju iza skupina, a svoju slobodu plaćaju tuđom odgovornošću (oni su krivi)”, navodi Viktorija Car.

Najnovije

Kovač: Koalicija s DP-om vratila bi HDZ na tvorničke postavke

Foto:Screenshot/N1   Bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač gostujući na N1 televiziji komentirao je potencijalne postizborne koalicije. “Glasači bi voljeli da se dogodi koalicija HDZ-a i Domovinskog...

Radić: Bilo je poziva iz HDZ-a, imat ćemo čvrst stav

Foto:Domovinski pokret   Zamjenik predsjednika Domovinskog pokreta Mario Radić rekao je kako je bilo poziva toj stranci iz HDZ-a i poručio da ljudi mogu pozivati s...

Milanović prekinuo šutnju, progovorio o “slovu i duhu Ustava”

Foto:Screenshot/HRT   Predsjednik Zoran Milanović se oglasio na svome Fb-u. “Zahvaljujem svima vama, hrvatskim ljudima, koji ste u srijedu izašli na izbore za Hrvatski sabor. Određujući za...

DP i Možemo dobitnici izbora, HDZ pobjednik, SDP gubitnik, Most opstao

Piše: Josip Milić   Nakon prospavane izborne noći red je za jednu ozbiljniju analizu. Po svemu sudeći Vladu će formirati HDZ, Domovinski pokret i manjinci bez...

Hitrec: Hvala ti, Bože, da je kampanja kratka

Piše: Hrvoje Hitrec, Hrvatsko kulturno vijeće   Travanj 2024. ide dalje Hvala ti, Bože, da je kampanja kratka. Da traje mjesec dana, svi bismo poludjeli od dosade...