Iddo Netanyahu, mlađi brat izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, poznati radiolog, pisac i dramatičar, iznosi svoja razmišljanja o raznim problemima u Izraelu i svijetu
Razgovarao: Filip Gašpar
Itamar K. govori o Itamaru Koleru, mladom violinistu koji je odrastao u Jeruzalemu i koji je odlučio postati filmski redatelj. Nakon boravka u SAD-u, vraća se u domovinu i nastanjuje u Ramat Ganu. Tamo svu svoju energiju posvećuje pronalaženju producenta za svoj prvi film, za koji je napisao scenarij: to je priča o izraelskom opernom pjevaču Shaulu Melamedu, karizmatičnoj ličnosti za razliku od mnogih izraelskih intelektualaca. Shaul je vjerovao da država Izrael ima pravo — i dužnost — braniti se pred stalnim palestinskim napadima. No, upravo to politički nekorektno stajalište odbija one koji bi mogli financirati radove. U potrazi za financijerom, Itamar ponovno otkriva proturječnosti i krhkost izraelskog kulturnog okruženja kojim dominiraju likovi sumnjivog profesionalizma i urnebesni umjetnici spremni na sve, svi s vlastitim, vrlo osobnim vizijama sudbine Obećane zemlje. . Itamar K. je oštra i ironična kritika kontradiktornog kulturnog svijeta, koju je napisao Iddo Netanyahu, vrlo nevjerojatan autor.
U razgovoru sa braniteljskim portalom Netanyahu, među ostalim, govori o ratu protiv Izraela, kulturnoj dominaciji ljevice, obmanama oko mirovnog procesa te kontroverznim reformama pravosuđa. Njegova satira, „Itamar K.“, cilja na lijevo-liberalnu izraelsku kulturnu scenu. Njemački prijevod objavljen je prošlog rujna. Od 20. do 26. ožujka boravit će na čitateljskoj turneji u Njemačkoj, gdje će predstaviti svoj roman i govoriti o aktualnoj situaciji u Izraelu.
Itamar Koller je mladi violinist koji je odrastao u Jeruzalemu i želi postati filmski redatelj. Nakon boravka u SAD-u vraća se u domovinu. Ovdje se posvećuje pronalaženju producenta za svoj prvi film, za koji je napisao scenarij iu koji čvrsto vjeruje. To je priča o izraelskom opernom pjevaču koji je umro godinama prije i kojeg je osobno poznavao: Shaul Melamed, karizmatična osoba izvan uobičajenih kalupa dragih lokalnim intelektualcima. Zapravo, Shaul je vjerovao da država Izrael ima svako pravo i dužnost braniti se pred stalnim palestinskim napadima. No, upravo taj politički nekorektan stav ljuti one koji bi trebali financirati radove. U potrazi za financijerom, Itamar otkriva proturječnosti i licemjerje izraelske kulturne sredine, u kojoj vrve likovi sumnjive profesionalnosti i urnebesni, voljni umjetnici, svaki sa svojom, vrlo osobnom vizijom sudbine Obećane zemlje. Itamar K. oštra je i ironična kritika kontradiktornog kulturnog svijeta, koju je napisao daroviti autor.
BP: Gospodine Netanyahu, po struci ste liječnik. Kako ste postali pisac?
Netanyahu: U nekom trenutku u medicinskoj školi osjetio sam da medicina sama po sebi neće biti dovoljna da me intelektualno zadovolji. I tako, tijekom godine kada sam prekinuo studij (nakon smrti mog brata Jonathana u poznatom spašavanju kod Entebbea 1976.), počeo sam pisati i od tada nisam prestao.
BP: Je li u ovim dramatičnim vremenima teret nositi prezime Netanyahu?
Netanyahu: Nisam siguran da je “teret” prava riječ za to, bilo u ovim ili bilo kojim drugim vremenima. Obiteljsko ime je sigurno postalo poznato tijekom godina – donekle i zbog mog pokojnog oca koji je bio poznati povjesničar, zatim mnogo više nakon smrti mog pokojnog brata Jonathana, i onda, naravno, kada je se moj brat Benjamin politički angažirao. Ali umjesto da bude teret, ime Netanyahu, koje mnogi u Izraelu visoko cijene i vole, za mene je izvor ponosa. Dakle, osim što mogu osjetiti nelagodu kad me stranac prepozna na ulici – a to se događa jer sam i sam s vremenom postao poznat – ne osjećam nikakav teret.
BP: Glavni junak Vašeg romana “Itamar K” svoje “filmske” snove ne ostvaruje u Izraelu. Zvuči kao kritika društva koje ukida pravo na slobodu izražavanja, slobodu govora. Je li to alegorija na situaciju u Izraelu ili su granice puno šire?
Netanyahu: Sloboda izražavanja je doista ograničena u Izraelu, i to od nastanka države. Mogli ste govoriti što ste htjeli – nitko vas nije strpao u zatvor – ali velika je vjerojatnost da ako ono što kažete nije u skladu s političkim diktatom ljevice, koja kontrolira različite platforme izražavanja, a svakako ako je u suprotnosti s agende ljevice, vrlo vam je teško iznijeti svoje stavove ili svoju umjetnost u javnost. Zbog čega junak moga romana ne može snimiti film po svom scenariju, jer scenarij nije sasvim “politički korektan”. Iako je tijekom godina došlo do blagog smanjenja kontrole ljevice nad platformama izražavanja, kontrola je još uvijek čvrsta, a prava sloboda izražavanja još je daleko.Što se tiče Zapada, on je nažalost krenuo stopama Izraela u ovim stvarima, a u nekim zemljama ga je nedavno i prestigao. Postoje zemlje koje su donijele ili razmišljaju o donošenju takvih zakona koji zabranjuju izražavanje nekih stavova. Ovo je opasno jer je u suprotnosti s najosnovnijim i najcjenjenijim elementom istinski slobodnog društva, slobodom govora.
BP: Naslov podsjeća na Josefa K. Franza Kafke, glavnog lika u “Procesu”. Koincidencija?
Netanyahu: Ne, naravno da ne. Ali da budem iskren, referenca na Kafku se pojavila tek nakon što je rukopis već bio gotov. Još nisam imao naslov i mislio sam ga nazvati “Itamar Koller” po protagonistu. Onda je moja supruga rekla, s očiglednim osvrtom na Kafku: “Zašto ne ‘Itamar K.’?” Ha’Aretz je, s druge strane, moju knjigu više podsjetio na Orwellovu “1984” nego na Kafku. Mislim, u pravu je.
BP: Kao satira, vaša knjiga ipak više pristaje Kafki. “Suđenje” nije smiješno, ali čini se da njegova apsurdnost ponekad probija.
Netanyahu: Da, ima nečeg kafkijanskog u tome kako se Itamar sve više zapliće u ovaj nestvarni svijet koji uvijek govori o moralu i ljudskosti, ali se u stvarnosti pokazuje lažljivim, samopravednim i nemilosrdnim. Inače, bilo mi je važno da te ljude ne prikažem kao glupe ili netalentirane, jer oni to nisu, naprotiv! Ali njihov talent i intelekt su iskvareni jer se prostituiraju ideologiji.
BP: Ono što vašu knjigu zapravo čini relevantnom je to što se sve to ne događa desničaru, nego nekome tko je apolitičan. Jer desničari prije 25 godina nisu smjeli biti u ovoj sferi. Novo je, međutim, to što morate biti i ljevičari, jer je stara politička korektnost “samo” zahtijevala: Držite se lijevih pravila igre! Wokeness, s druge strane, zahtijeva: Nemojte samo igrati prema našim pravilima, igrajte za naš tim!
Netanyahu: Točno, to je kao u Sovjetskom Savezu, ne možete stajati po strani, morate se pridružiti! Inače, u osnivanje Izraela, posebno u pokretu kibuca, sudjelovali su mnogi ljudi koji su imali boljševičke stavove i koji su tada zauzimali utjecajne položaje u društvu. Nisu bili staljinisti u smislu da su htjeli nekoga strpati u logor, ali im je bilo jasno da postoji samo jedno “desno” i da su drugi stavovi neprihvatljivi.
BP: Vaša knjiga služi i kao kritički osvrt na nekoć mnogo jači mirovni pokret u Izraelu. Je li ovaj mirovni pokret mrtav?
Netanyahu: Nazivaju to “mirovnim pokretom”, iako je ono što je Izrael dobio slijedeći svoju agendu bilo suprotno od mira. Njihove namjere su bez sumnje bile da dovedu do mira, ali priželjkivanje i zanemarivanje stvarnosti, koji definiraju njihovo razmišljanje, te odbijanje da uzmu u obzir mišljenja svojih kritičara, nikada ne mogu donijeti ništa dobro. Zapravo, sve što je njihova politika donijela bila je katastrofa.
Izraelska javnost je to s vremenom shvatila. Bez obzira na to koliko je propagande javnosti nametnuto od strane tiska, ljudi su se mogli uvjeriti da ono što smo dobili od Palestinaca, nakon što smo slijedili program “mirovnog pokreta” i sporazuma iz Osla, kada smo Arafatu dali kontrolu nad velikim dijelovima Zapadne obale, bili su samoubilački bombaški napadi koji su uzrokovali smrt stotina i stotina nevinih ljudi. A onda smo vidjeli što smo dobili nakon što smo se potpuno povukli iz Gaze – još jednom, po nalogu “mirovnog pokreta” – bile su tisuće i tisuće raketa lansiranih na te gradove. Konačno, dobili smo užase 7. listopada koji dolaze iz Gaze. Taj 7. listopada učinio je da mnogi od onih koji su još uvijek slijedili zapovijedi “pokreta za mir” konačno shvate uzaludnost pravljenja ustupaka ljudima koji vas žele uništiti.
Ipak, “mirovni pokret” nije mrtav, niti će ikada biti mrtav, jer će uvijek biti onih koji više vole fantaziju nego stvarnost. Sa stvarnošću, jednostavno, često nije lako živjeti. Što se tiče samog mira, on je daleko od toga da je mrtav. To se može postići na Bliskom istoku, ali samo kroz izvanrednu vojnu snagu i spremnost da se ona koristi, omogućujući stvaranje vrlo snažnog odvraćanja. Onda može biti mira. Pretpostavljam da ista načela vrijede i za druge dijelove svijeta.
BP: Predložena reforma pravosuđa podijelila je izraelsko društvo. Osobito u liberalnom Tel Avivu, Židovi iz cijelog svijeta prosvjedovali su protiv planiranog slabljenja Vrhovnog suda. Kako objašnjavate snažne kritike predložene reforme pravosuđa u zapadnim i njemačkim medijima?
Netanyahu: Objašnjavam to neznanjem na Zapadu iu Njemačkoj o tome što je zapravo bio reformski pokret u Izraelu. Sve što je imala za cilj bilo je dovođenje Izraela u stanje slično onom u drugim demokracijama, gdje pravosudna grana vlasti nema potpunu kontrolu nad zakonodavnom i izvršnom granom vlasti. Ono što se dogodilo u Izraelu u proteklih 30 godina bilo je postupno preuzimanje političkog odlučivanja od strane pravosudne grane, u mjeri nepoznatoj u bilo kojoj demokraciji na svijetu. Sve i svašta političkog moglo se iznijeti pred Vrhovni sud koji je potom odlučivao o raznim političkim stvarima, više prema svojim željama i vrijednostima nego prema zakonu ili stavu većine stanovništva. To je naravno u suprotnosti s temeljnim načelom demokracije, prema kojem je narod, preko svojih izabranih predstavnika u parlamentu, suveren koji odlučuje o političkim stvarima, a ne skupina sudaca koji zapravo biraju svoje kolege.
Budući da se dnevni red izraelskog Vrhovnog suda poklapao s dnevnim redom izraelske političke ljevice, ljevica je željela da se ovo abnormalno držanje vlasti od strane sudova nastavi, čime su zadržali vlastitu kontrolu nad zemljom, unatoč gubicima na izborima. A budući da je zapadni tisak, uglavnom, protiv izraelske političke desnice, stao je na stranu ljevičarskih prosvjednika, ponavljajući njihove slogane i ne shvaćajući zapravo o čemu se radi.
BP: Što mislite o izjavama poput one koju je dao Jonathan Glazer, koji je osvojio Oscara za najbolji međunarodni film, a zatim ustvrdio da je Izrael “oteo” holokaust kako bi opravdao okupaciju palestinskih teritorija?
Netanyahu: Kako odgovoriti na takav idiotizam? Nisam siguran odakle uopće početi. Kada je točno Izrael ikada upotrijebio holokaust kako bi opravdao svoju kontrolu nad dijelovima naše drevne domovine, što Glazer naziva palestinskim teritorijima? A ako misli na to da smo događaje od 7. listopada usporedili s holokaustom, onda je ta usporedba posve točna, budući da je cilj Hamasa bio, i jest, ubijanje svih Židova, gdje god se nalazili, što je bio cilj nacista. Ali predlažem da prijeđemo na druge stvari, i ostavimo ovog jadnog Židova da se nastavi valjati u svom bazenu svojih anticionističkih uvjerenja.
BP: Hamasova objava rata ujedinila je izraelsko društvo. Ima li reforma pravosuđa još uvijek ulogu u ovom trenutku i hoće li njezini kritičari sada glasati za nju?
Netanyahu: Reforma pravosuđa sigurno i dalje ima svoju ulogu. Reforma je imperativ ako želimo ispraviti mnoge bolesti izraelskog društva i postići istinsko demokratsko upravljanje. Ali očito je sve to stavljeno na čekanje zbog rata.
Teško je predvidjeti kako će se stvari politički odvijati nakon rata, ali pretpostavljam da će se s vremenom postići kompromis oko reforme pravosuđa. Reforma vjerojatno neće biti tako sveobuhvatna koliko se nadam da će biti, ali postići barem nešto po tom pitanju bit će bolje nego pustiti da stvari ostanu takve kakve jesu.
BP: Podržali ste Abrahamov sporazum – u danim okolnostima, je li to još uvijek realno rješenje ili je svaki mir samo iluzija na krhkom području kao što je Bliski istok?
Netanyahu: Vrlo realno. Problem Irana i opasnosti koju predstavlja, a to je problem koji je dobrim dijelom doveo do sporazuma, nije nestao. Naprotiv, Iran je taj koji stoji iza onoga što se događa, s napadima na Izrael od strane iranskih proksija sa svih strana – od strane Hamasa na istoku, od strane Hezbollaha na sjeveru i od strane Hutija na jugu. Ako Izrael izađe iz svega ovoga kao pobjednik, a uvjeren sam da hoće, ova bi pobjeda mogla itekako povećati mogućnost postizanja daljnjih sporazuma. U velikoj mjeri ta mogućnost ovisi o osjećajima stanovništva tih zemalja, uključujući i one koje su već potpisale mirovne sporazume s Izraelom. Moguće je da dođu toliko uznemireni anti-izraelskom i anti-židovskom propagandom, da bi njihovi vođe mogli osjetiti da ne mogu ići protiv želja svog stanovništva. Nadam se da to nije slučaj.
BP: Sve do napada Hamasa, dio izraelskog društva zagovarao je miran suživot kao trajno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba. Koliko su se njihovi stavovi promijenili i je li ljevica spremno dočekala udar stvarnosti?
Netanyahu: Nema ništa loše u konceptu mirnog suživota. To zagovara i izraelska desnica. Pitanje je kako postići takav suživot. Kao što smo vidjeli, davanje tim teroristima – bilo da je riječ o PLO-u ili Hamasu, koji obojica žele uništenje Izraela – kontrolu nad teritorijem i stanovništvom u srcu naše malene zemlje, jednostavno je recept za daljnje napade i opasnost za samo postojanje židovske države.
BP: Vaše prvo čitanje u Berlinu s “Njemačko-izraelskim društvom” je otkazano jer ste bili optuženi da ste dopustili da vas preuzmu “politički krajnje desne skupine” i da ste dopustili da se to dogodi. Što ste mislili kada ste davali obrazloženje? Možda se vama dogodila sudbina Itamara K.?
Netanyahu: Prilično sam navikao dijeliti sudbinu Itamara K. mnogo prije nego što sam napisao roman, pa čak i nakon toga. Ali moram reći da je ovo prvi put da je jedan od mojih planiranih događaja otkazan. A navodno zbog čega? Iz nekog izmišljenog, besmislenog razloga. Zar ne bi mogli jednostavno konstatirati ono očito da im je u ovim vremenima, u najmanju ruku, neugodno davati utočište nekome s mojim imenom i posebice mojim stavovima? Ovo odbijanje u Berlinu, još jedan primjer ušutkavanja glasova umjetnika i drugih iz političkih razloga na današnjem Zapadu, zapravo je iščupano sa stranica mog romana.
Gospodine Netanyahu, hvala vam na razgovoru.