Ovaj krvoločni zločin u Biteliću kod Sinja počinilo je 1. prosinca 1942…360 četnika popa Đujića i Branka Bogunovića iz Knina, te 600 četnika iz obližnjeg Otišića, dakle domaći Srbi iz okolice. Svaki Hrvat bio je mučen i zaklan, a poslije većina izmrcvareni na najgroznije načine, a sve po zapovijedi popa Đujića poznatog kao “Krvavi pop iz Strmice”…
Kao i u II. svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu, četnici su na istovjetan način i po istom obrascu etničkog čiščenja zaklali tri starca u okupiranom dijelu općine Bitelić.
Ostali koji su se spasili, većinom starci i djeca, sklonili su se u oružničku postaju Ribarić, a cijeli Bitelić je zapaljen (229 kuća), baš kao i u Domovinskom ratu u okupiranom dijelu općine.
U programskim osnovama četničkog pokreta na prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije izražena je želja za stvaranjem jedne nove teritorijalne tvorevine, samostalne ili u njezinom okviru, pod nazivom velika Srbija. Te želje su zapravo pretvorene u projekt koji je za cilj imao da ta nova država bude “očišćena” od “ne-nacionalnih elemenata i manjina” odnosno da u njoj živi etnički čisto srpsko stanovništvo.
Pop Đujić i Branko Bogunović – “krvavi pop” iz Strmice i vođa navodnog ‘antifašističkog ustanka’ u Grahovu
Ta srpska prisezanja za etnički čistim krajevima u kojima bi trebali živjeti samo Srbi, hrvatski narod je osjetio i u II. svjetskom ratu, a na istovjetan način u Domovinskom ratu.
Ovaj zločin u Biteliću počinilo je 360 četnika popa Đujića i Branka Bogunovića iz Knina , te 600 četnika iz obližnjeg Otišića, dakle domaći Srbi iz okolice. Svaki Hrvat bio je mučen i zaklan, a poslije većina izmrcvareni na najgroznije načine, a sve po zapovijedi popa Đujića poznatog kao “Krvavi pop iz Strmice”. Strmica je rodno mjesto pravoslavnog svećenika i ratnog zločinca Momčila Đujića, koji se navodno, kad je počeo rat, “raspopio”, a nalazi se u Dalmaciji, u blizini Knina.
Srbijanski mediji pišu da je četnički vojvoda Branko Bogunović predvodio 27. srpnja 1941. ustanak u Grahovu i bio organizator sveopćeg pokolja Hrvata, te brutalnog ubojstva svećenika Gospodnetića kojeg su ‘antifašsiti’ nabili na ražanj i živog ispekli pred očima majke.
“Upravo je on (Bogunović op.) bio taj koji je 27. srpnja 1941. godine predvodio napad na Bosansko Grahovo te se taj dan u socijalističkoj Jugoslaviji oblježavao kao Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine”, piše telegraf.rs.
U stvarnosti tzv. Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine, koji su se slavili isti dan 27. srpnja, bio je jedan te isti i nedjeljivi događaj klanja Hrvata, a koji se dogodio na istom teritoriju i u jednoj državi – NDH. Pokolji su bili takvi da se mogu slobodno okvalificirati genocidom, a nije bila riječ o nikakvom vojnom ustanku nego masakrima hrvatskog i muslimanskog stanovništva.
Četnički pokolj Hrvata u Biteliću kod Sinja
Dana 21. listopada 1942. godine talijanska vojska je sa četnicima došla u selo Bitelić, u kojemu je živjelo i katoličko i pravoslavno stanovništvo. Četnici iz Knina i obližnjeg Otišića su odmah počeli s paležom kuća, pljačkom i ubijanjem po etničkom ključu.
Ubijani su samo Hrvati, dok je pravoslavno stanovništvo ostalo nedirnuto.
Četnici su išli od kuće do kuće i ispitivali ljude tko je katolik, a tko pravoslavni. Ako bi naišli na katolika, odmah bi ga zaklali nožem.
Talijani su cijelu akciju pokrenuli pod lažnom namjerom protukominističke djelatnosti, a glavni cilj i Talijana i četnika u Dalmaciji bio je etničko čišćenje Hrvata, jer je teritorij Dalmacije bio mjesto na koje su prisezali i Srbi i Talijani.
Većina osoba je zaklana, a neke su brutalno izmasakrirane.
Tako je Buljan Jure Vidin zaklan te mu je iščupan grkljan. Buljan Iva pok. Jure je zaklana i izvađena joj je utroba, dok je Buljan Frano pok. Mije živ bačen u vatru. Matković Mijo pok. Mate je priklan i izrezane su mu žile na nogama da iskravari (kao i Hrvatima u Briševu kod Prijedora 1992., polaganja i teška smrt), dok je Ćurković Mate zaklan i izvađene su mu oči. Ćurković Marija je bačena niz stepenice i slomila je vrat, a Ćurković Mile Markov je zaklan i izmasakriran.
Ovakvi masakri nad Hrvatima Cetinskog kraja počinjeni su i u Domovinskom ratu, a bili su po surovosti jednaki gore opisanim zločinima.
Većinu četničkih zločina i u NDH i u Domovinskom ratu pratio je isti obrazac: ljudi nisu samo ubijeni, već i ritualno masakrirani živi ili mrtvi. Taj četnički dijabolični običaj civilizirani svijet je upoznao već 1912. u Balkanskim ratovima kada su ritualno ubijali Albance i Makedonce prilikom okupacije Albanije, Kosova i Makedonije.
T.H.