Kultovi ličnosti teško i sporo umiru: I Hitler i Staljin, pa i Napoleon, još uvijek imaju svoje štovatelje. A ima ih i Tito: Oni će se sutra okupiti u Kumrovcu, obzirom da su ih iz Beograda otjerali još devedesetih, ali do Titove smrti – pa čak i godinama nakon nje – okupljali su se na stadionu u JNA Beogradu, na današnji dan, koji se iz nekog razloga slavio kao Titov rođendan (iako nije njegov pravi datum rođenja).
Odmah po dolasku na vlast, Tito je krenuo razvijati neviđen u povijesti kult ličnosti: U svim
jugoslavenskim novinama najvažnije su informacije morale biti Titove aktivnosti, a sve ostalo, ma što da
se u svijetu događalo bilo je na drugom mjestu. Ukoliko bi Tito primijetio da se netko toga ne drži, ostao bi bez uredničkog mjesta, u najmanju ruku.
Prema riječima Milovana Đilasa, novinski su urednici morali objavljivati čak i Titove telegrame stranim državnicima, a ponekad se znalo dogoditi da ih objave na sporednijim mjestima – jer su znali da to nitko ne čita – pa je stoga Tito znao govoriti da mu to ruši ugled, a smirio se kad su se telegrami počeli objavljivati na naslovnicama. Podizao je spomenike sebi u slavu za života, imenovao gradove i ulice sebi u slavu – također još za svog života, bio je vrlo tašt i egoističan čovjek, i sve u državi je bilo podređeno slavljenju njegovog junaštva, plemenitosti i dobrote. Ukrato – bio je tipičan afrički diktator, samo što nismo bili u Africi. Valjda se zato s njima toliko i povezao.
Diktatori su oduvijek voljeli pompozne i masovne svečanosti u svoju čast, s ekstremno skupim koreografijama koje je plaćao osiromašeni narod, pa ni Tito nije bio iznimka. Teško je reći koliko je točno koštalo nosakanje štafete po cijeloj državi koje je trajalo tjednima i mjesecima, kao i pripreme za nju, i pogotovo koliko je koštala megalomanska organizacija proslave Titovog rođendana. To se jednostavno nije smjelo pitati, pa se time nitko nije niti bavio, a na žalost se time povjesničari ne bave niti danas – ali kako je ona bila u svemu usporediva s npr. otvaranjem Olimpijade ili takvim stadionskim događanjima, sasvim je sigurno da bi se ukupna ekonomska cijena tog cirkusa svake godine u današnjem novcu mjerila u desecima milijuna dolara, ako ne i stotinama. Tito je na sebe, svoje osiguranje, bezbrojne rezidencije po svim republikama, zbirku od stotinjak superluksuznih automobila (imao je najviše Mercedesa 600 “Diktatorwagena” od svih diktatora na svijetu – od 428 ikad proizvedenih, njegovih je bilo osam. Saddam je imao samo tri).
No ako ne znamo koliko je koštala sama proslava “rođendana” najvećeg sina, neki ekonomisti su izračunali da je Tito na sebe osobno trošio koliko je iznosio i cijeli proračun jedne od šest republika u SFRJ, Crne Gore. JNA je izgradila 26 podzemnih objekata za Tita i partijski vrh, čija je ukupna cijena gradnje procijenjena na današnjih 90 milijardi dolara. To je višestruko veći iznos od državnog duga koji je Jugoslaviju 1983. odveo u bankrot i bacio na koljena – jer ga nije uspijevala otplaćivati.
Dodajte tome i troškove gradnje i održavanja bezbrojnih vila, Galeba (koji je de facto bio njegova jahta, iako službeno “brod za obuku”), troškove održavanja njegovog privatnog otočja (Brijuni) i tamošnjeg ZOO-a, i nije teško zaključiti da Tito nije bio jeftin.
Dakle, na današnji dan, proslave poznate kao sletovi održavale su se u čast diktatora. “Dan mladosti” predstavljao je svečanu proslavu Titovog rođendana, da bi kasnije prerastao i u državni praznik Jugoslavije. Jugoslavenska omladina nosila je Titu Štafetu mladosti kao simbol proslave njegova rođendana, ali štafeta je bila više od toga, ona je bila simbol tog vremena, simbol izgradnje Titova kulta ličnosti. Sam je Tito govorio
kako je nošenje štafete ustvari simbolično jer u njoj “naši narodi vide svoju perspektivu, svoju sretniju
budućnost, kao i mnoge uspjehe koje smo do sad postigli”. Bio je to dakle i duhovni ritual tog poganskog kulta.
U Jugoslaviji je kult ličnosti bio razvijeniji nego igdje drugdje, osim u Sjevernoj Koreji Kim Il Sunga, inače Titovog prijatelja. Čak i u SSSR-u su prestali s tom primitivnom praksom još negdje pedesetih, nakon Staljina je došao Nikita Hruščov koji je jasno osudio pogansku praksu stvaranja kulta ličnosti. Hodočašćenje Titu na stadion sa štafetom je bio ultimativni izraz pokoravanja vladaru: Tito je bio početak i kraj svega, od njega je sve kretalo i njemu se sve vraćalo, i cijela država je trčkarala mjesecima s komadom drveta ili metala kako bi se pokazalo kakva je moć vladara nad narodom. Gotovo je četrdeset godina bio ikona Jugoslavije. Njegova slika na markama, u uredima, u školama, krčmama, stanovima, plakatima pratila je građane posvuda, kao da smo u Sjevernoj Koreji. U školama se djecu učilo da sve što imamo dugujemo Titu, a taj narativ i danas živi među onima koji tvrde da je “Tito zaslužan za postojanje današnje Hrvatske”.
Mit o Titu politički je mit neodvojiv od mita da su partizani bili antifašisti, te da kao takvi nisu mogli počiniti zločine, pa ako su već ubijali bez suda, onda je to opravdano.
Tek godinama nakon Titov smrti javljaju se prve pukotine u mitu, i počinje desakralizacija lažnog komunističkog sveca. Predstavnica studenata Sveučilišta “Edvard Kardelj” u Ljubljani na 12. kongresu SSOJ-a 1986. godine prenijela je ideje svojih kolega: “Mislimo da je došlo vrijeme da te zastarjele rituale prekinemo. Herojska su vremena prošla, prošlo je vrijeme idealiziranja mladosti, prošla su vremena slijepog patriotizma. Zato mislimo da je trčanje za štafetnom palicom i vježbanje na stadionu besmisleno.”
No konačni udarac će uslijediti iduće godine. Tada je izbila “plakatna afera”: Na natječaju za plakat za Dan mladosti pobijedila je slovenska umjetnička grupa NSK, odnosno njihova podružnica “Novi kolektivizam”, koja je zapravo kroz umjetnost subverzivno djelovala na rušenju komunizma. Oni su uzeli čuveni plakat Richarda Kleina, jedan od najpoznatijih i najuspjelijih primjera nacističke propagande i estetike, zamijenili svastiku petokrakom, njemačkog orla golubicom, i sve skupa podvalili partiji kojoj se ta nacistička estetika baš dopala, skupa s “ibermenšem”. A to je bio i cilj: Pokazati da su komunisti i nacisti – isti.
Plakatom je već bila oblijepljena cijela Jugoslavija kad je srbijanski inženjer početkom 1987. godine “otkrio” da je plakat Dana mladosti zapravo slika “Treći Reich – alegorija herojstva” iz 1936.
Bio je to početak kraja štafete. No kako vidimo u Kumrovcu, kult ličnosti i dalje nije posve mrtav.