Još jedna vrijedna i velika pobjeda hrvatskog vaterpola, ali i hrvatskog sporta uopće. Svaki sportaš zna da se nije lako boriti za broncu nakon izgubljene utakmice u polufinalu, ali sada smo sjajno izvukli utakmicu prvenstveno zahvaljujući našoj mirnoći…
Perfektno pripremljena utakmica, uz naravno saznanje još i prije utakmice da će toliko spominjani ovih dana suci lagano navlačiti za Talijane. Ali dobro, to se vidi i po statistici isključenja i kontrafaulova. No, niti to nije bilo dovoljno Italiji, i Hrvatska je još jednom demonstrirala pravi vaterpolo.
Tu svakako moram apostofirati pogodak sjajnog Luke Lončara, iz odbojke, po meni najljepši gol prvenstva. To je vaterpolo mojih vremena, i drago mi je da se u ovom današnjem surovom vaterpolu, koji počesto podsjeća na borilačke sportove u vodi, vide ovakovi pravi potezi.
Još jedna medalja za našeg izbornika Ivicu Tucka koji se sada po broju medalja izjednačio s legendarnim Ratkom Rudićem. Ovo nam je prva europska bronca, zapravo medalja koja nam je nedostajala.
Kada se osvrnemo na utakmicu moramo svakako apostrofirati sami početak gdje smo u startu krenuli jako, moćno, davši odmah do znanja suparniku da smo riješeni uzeti medalju. Mene je taj početak pomalo podsjetio na Budimpeštu, i tamo je bilo 4:0.
Ta je utakmica sjajno pripremljena, ponavljam, jer nije lako bez lidera na klupi, bez Tucka, no njegov pomoćnik Mile Smodlaka je maestralno odradio njegov posao. Uostalom, o kvalitetama Mile Smodlake ne treba trošiti riješi, bio je igrač svjetskog kova. Čini mi se da zapravo niti jednu utakmicu koju je vodio umjesto izbornika Tucka nije izgubio, za SN piše Dubravko Šimenc…