LGBT, LIJEVE, WOKE I PROJUGOSLAVENSKE UDRUGE UBIRU MILIJARDE – Braniteljima i crkvi idu samo mrvice

“Croll 170 tisuća kuna, Slobodni Filozofski 70 tisuća kuna, Kulturpunkt 250 tisuća kuna, Mladi antifašisti 170 tisuća kuna, H-alter 250 tisuća kuna, Cenzura 70 tisuća kuna, Muf 70 tisuća kuna, K zona 170 tisuća kuna…”

– To su isplate od kada? – prekinuo je nabrajanje Zlatko Hasanbegović, samo dva dana nakon što je postao ministar.

– Do 24. studenoga prošle godine.

– Dobro, taj novac više neće vidjeti, rekao je ministar nakon toga suradniku, prema pisanju tjednika Globus, koji mu je čitao popis portala i udruga koje su godinu dana ranije financirane preko natječaja Ministarstva kulture. Bilo je to sad već davne 2016. godine. Godinu dana ranije, iz proračuna je udrugama isplaćeno oko 600 milijuna kuna. U današnjem novcu, oko 80 milijuna eura.

Tada su neke su udruge, one koje nisu bile u milosti države do tada, tražile objektivne, a ne ideološke kriterije za dodjelu novca, nadajući se da će doći do promjene u načinu financiranja. One desne i kršćanske.

No Hasanbegović je kratko bio ministar, a po njegovom odlasku nastavilo se po starom. LGBT, woke, a naročito projugoslavenske udruge od nastanka Hrvatske lijepo žive od što državnog a što Sorosevog novca, i onog zapadnih donatora, i nitko previše ne pita kako ga i na što troše. Dio novca je svakako potrošen i na osvajanje vlasti u Zagrebu.

A iznos nezarađenog, tuđeg novca dodijeljenog udrugama za širenje ideološke magle se samo povećavao. Na slici dolje su samo udruge povezane s trenutno vladajućom strukturom u Zagrebu – koje su ubrale preko 200 milijuna “donacija” u sedam godina prije dolaska na vlast u metropoli, gdje pak raspolažu s proračunom grada od dvije milijarde eura godišnje – a nitko ne zna kako ga i na što troše. Iako je proračun osjetno veći od bilo kojeg Bandićevog, svi možemo vidjeti kako u Zagrebu ne samo da nema novih velikih projekata poput proširenja Slavonske, produljenja Branimirove, gradnje novog rotora, sanacije Jakuševca ili uređenja Bundeka – nego se ni rutinski poslovi poput odvoza smeća ili košenja trave ne obavljaju kako treba.

No, to su samo neke udruge. Godinama već čitamo histerične napise o milijardama koje dajemo za Crkvu, no Za RKC su Vlada i sve institucije države te godine, 2016., kad se dogodio Hasanbegović, izdvojile – 280 milijuna kuna, i u to je uključena i naknada za konfisciranu imovinu. Za nevladine udruge Republika Hrvatska je te godine izdvojila – milijardu i pol kuna! Dakle, više nego peterostruko. I to su službeni podaci. Sve drugo je jednostavno izmišljotina i laž.

No unatoč tolikom novcu pojedine udruge koje se bave “razvojem civilnog društva” nisu bile zadovoljne. Od spomenutih milijardu i pol kuna, odnosno 200 milijuna eura, čak 985 milijuna je  izdvojeno izravno iz proračuna! Pri tome su tada, da stvar bude gora, smanjena sredstva za udruge koje se bave humanitarnim radom – pomaganjem gladnima, djeci, i socijalno ugroženima, dakle onim udrugama koje nešto korisno i rade – a povećana za “udruge civilnog društva” koje uglavnom prodaju ideološku maglu.

U srpnju 2012. Vlada je usvojila Nacionalnu strategiju stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva od 2012. do 2016. godine, u kojoj su sadržane smjernice za unapređenje pravnog, financijskog i institucionalnog sustava potpore djelovanju organizacija civilnoga društva. Vladin Ured za udruge objavio je godišnji plan natječaja, javnih poziva i drugih programa financiranja projekata i programa organizacija civilnog društva. Taj plan je za 2016. sadržavao popis 93 programa za dodjelu nepovratnih sredstava projektima i programima organizacija civilnoga društva.

Spomenutim iznosom od 985 milijuna kuna iz državnog proračuna, dijela prihoda od igara na sreću i fondova EU, financirano je više od 6.300 programa i projekata organizacija civilnoga društva na područjima od onih korisnih i poželjnih, poput borbe protiv ovisnosti, do onih problematičnih koji forsiranjem identitetskih politika i uvozom kalifornijske woke ideologije stvaraju Hrvatskoj posve nepotrebne sukobe u društvu, a kasnije se nude kao posrednici u rješavanju sukoba koje su sami izazvali.

Dakle, uz okruglo sto i pedeset milijuna eura iz središnjeg državnog proračuna, udruge su dobivale još pola toga od gradova, općina i županija te neutvrđen iznos – obzirom da u Hrvatskoj nema transparentnosti financiranja udruga izvana – od stranih veleposlanstava (obično prednjači Nizozemska, kao transmisija anglosaksonske politike, a čest donator je bila i Norveška), Sorosa, i sličnih izvora te sestrinskih organizacija iz inozemstva.

Istovremeno, za braniteljske udruge tradicionalno novca nema. One se kao i sve ostale udruge moraju prijaviti za konkretne programe, nešto novca i stigne, ponešto i iz EU, ali strana veleposlanstva i donatori poput Sorosa nisu skloni davati za takve, a ni država nije pretjerano široke ruke kad se radi o braniteljskim udrugama.