“LIHVARI” OKREĆU MILIJARDE, A NE PLAĆAJU NI POREZ: Koliko stvarno zarađuju “utjerivači dugova”?

Ministarstvo financija je dopustilo da se 5 do 6 milijardi eura (35-40 milijardi kuna, prema nekim procjenama) duga bankama, otkupi ispod diskontne cijene za nekih milijardu eura. Kupci su, kako znamo, agencije koje su registrirane kao d.o.o. i po zakonima uopće nisu kreditne institucije, pa ni ne podliježu strogim pravilima i nadzoru koji vladaju u tom sektoru. Očito, radi se o rizičnom, ali zato – vrlo unosnom biznisu. Koliko stvarno zarađuju?

Kada se pogledaju poslovni rezultati za 2021. godinu (za 2022. godinu još uvijek nisu dostupni), razvidno je kako je riječ o izuzetno profitabilnom sektoru, u kojem se ostvaruje vrlo visoke dobiti. B2 kapital je uz prihod od 28,8 milijardi kuna ostvario dobit od 12,4 milijuna, što je profit od preko 40%! Jedini drugi posao na kojem su margine profita tolike a koji nam pada na pamet je dilanje kokaina. S tim da je ovaj posao – posve legalan!

Dodajmo da su te godine, kako navodi Index, imali 133 zaposlena, a prosječna plaća je iznosila 1,827 eura. Ne navode je li to neto ili bruto, no prosječna mjesečna plaća zaposlenih te godine u Hrvatskoj je bila (bruto) 9.599 kuna, prema službenim podacima iz Narodnih novina.

Return To Business, još jedna agencija za naplatu potraživanja, imala je prihode u visini od 3.9 milijuna eura, dok je dobit iznosila visokih 2.6 milijuna eura, dakle profit je tu nevjerojatan! CEI Zagreb u 2021. godini imao je prihode od 538 tisuća eura, a dobit 169 tisuća eura, i tako dalje.

Eos Matrix, po financijskim je rezultatima najjača agencija u državi. Vlasnik im je njemačka tvrtka, zapošljavaju oko 200 ljudi. 2019. su godine uprihodili 113 milijuna kuna i rasli gotovo 50 posto, piše danas.hr. 2021. je pak prihod iznosio – 95,3 milijuna kuna, uz sasvim lijep profit od 18 milijuna (nakon poreza).

Tko se bogati?

Predsjednikom i članom uprave kreditne institucije može biti imenovana samo osoba koja ispunjava uvjete propisane Zakonom o kreditnim institucijama i koja je dobila prethodnu suglasnost Hrvatske narodne banke. No agancije nisu “kreditne institucije”, jer ne dijele kredite – ali ih otkupljuju!

Osoba koja ulazi u upravu banke mora imati dobar ugled i potrebna znanja, ne smije biti u sukobu interesa i gleda se da je na osnovu “dosadašnjeg ponašanja moguće opravdano zaključiti da će pošteno i savjesno obavljati poslove člana uprave kreditne institucije”.

Ispituje se i provjerava povijest kandidata i njegovi osobni poslovi, a provjera uključuje i intervju u Hrvatskoj narodnoj banci. Kod agencija za naplatu potraživanja, koje imaju prihode i po 95 milijuna eura, to nije slučaj. Na čelu agencija može biti bilo tko, a ne provjerava ih nijedna financijska institucija.

No najbolje od svega: Kako agencije nisu kreditne institucije, ne podliježu ni strogim propisima knjiženja niti financijskim unutarnjim i vanjskim revizijama koja važe za banke. Agencije dug od 100 eura, kupuju za možda dvadesetak eura, ili 25, i knjiži takvu vrijednost – a naplaćuje od dužnika svih 100 eura plus kamata. Porez međutim plaćaju samo na onih 20 ili 25 eura, pod koliko su proknjižili dug!

Zašto banke uopće prodaju takve kredite?

Kako navodi Index, jedna zagrebačka poduzetnička obitelj nije mogla otplaćivati kredit u Zagrebačkoj banci od pet milijuna kuna i ostala je bez kuće, a ta je banka to potraživanje prodala APS-u. Agencija je to potraživanje prodala – viceguverneru Šubiću koji je, slučajno ili ne, zadužen za sanaciju kreditnih institucija. Bivši ministar Ivan Paladina obogatio se tajnim ortačkim ugovorom unutar Instituta IGH koji je provodila agencija B2 Kapital.

No zašto uopće banke prodaju dugove u petinu ili trećinu cijene? Ako naravno zanemarimo mogućnost dogovora “insidera” u banci i njihovog kolege u agenciji, na štetu dužnika?

Do pred dvije godine otpis potraživanja se bankama tretirao kao porezno priznati rashod samo kada je banka poduzela baš sve da bi se naplatila. U protivnom, banka ne samo da nema poreznu olakšicu na kredit koji se ne vraća, nego i mora rezervirati visok iznos, ako se radi o nenaplativom potraživanju najčešće od 100% iznosa kredita. Taj iznos je za kredite koji se uredno vraćaju puno manji. Dakle: Ako je netko banci dužan 100.000 eura i ne vraća ih, banka mora dodatnih 100.000 eura, uz one koje je dala njemu, “oročiti” kod HNB-a u vidu rezervacije. Rezervacije služe da bi se zaštitile štediše i da bi se usporila multiplikacija novca kroz bankarski sustav, što može dovesti do balona kredita i velikih nacionalnih kriza.

Tada je tadašnji ministar financija Marić uveo zakonsko rješenje da se kao porezno priznati rashod kreditne institucije prizna iznos otpisa potraživanja, a cilj je bio poboljšati položaj dužnika, građana i poduzetnika, a što se postiže konačnim otpisom potraživanja, a ne prodajom kreditnog plasmana agencijama za otkup potraživanja, tumače iz resora financija.

“Namjera je dati stimulativni pristup prema kreditnim institucijama da aktivno upravljaju svojim potraživanjima prema dužnicima, bilo fizičkim bilo pravnim osobama, i da u okviru poreznog sustava dajemo jednu stimulativnu mjeru za pristup koji bi značio reprogramiranje, otpisivanje, i sve ono što bi olakšalo poziciju i daljnji otplatni plan dužnika u okviru njihovih dužničko-vjerovničkih odnosa, bez nekog uplitanja trećih osoba”, rekao je Marić.

No kako vidimo, banke – i naročito telekomi – i dalje prodaju svoje loše kredite agencijama. Jer tako imaju bolju “krvnu sliku”, bolji kreditni rejting, manje loših kredita, manje rezervacije kod HNB-a, i – ne manje važno – poboljšavaju sebi ugled u javnosti, što je posebno bitno za privlačenje klijenata. Jer, vrlo je nepopularno kad se banka od nekog prisilno naplati, ili nekog iseli iz kuće pod hipotekom. Ovako prljav posao prepuštaju nekom drugom, zarade manje na tom konkretnom poslu nego da same idu utjerivati dug, ali im se to vrati na posredan način.