Na današnji dan 1941. godine poglavnik NDH, Ante Pavelić, potpisao je Rimske ugovore kojima su Italiji predane tisuće četvornih kilometara hrvatskog teritorija, gotovo cijela Dalmacija, gradovi Zadar, Šibenik i Split, otoci Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčula i Mljet, te dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.
Danas, te Ugovore, potpisane u ratnim uvjetima, kada se pokušavala uspostaviti kakva takva Hrvatska država, napadaju oni koji veličaju kasnije ugovore kojima je Hrvatska gubila, isto tako, tisuće četvornih kilometara hrvatskog teritorija.
Povijest nije jednoznačna i treba je gledati u okvirima vremena kad se odvijala, a ne je koristiti kao napad na određeni dio povijesti zaboravljajući da su se iste izdaje dogodile samo koju godinu prije ili kasnije.
Hrvatska povijest je bila burovita i nikad sklona hrvatskom narodu koji je želio svoju državu kao i ostali narodi, ali je zbog važnog zemljopisnog položaja i Jadranske obale koja je svima bila izuzetno gospodarski zanimljiva, a na kojoj su obitavali, Hrvati su stoljećima
bili bez države, dijelom i svojom krivnjom, pristupajući raznim paktovima kroz povijest.
U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na
more i dio priobalja.
Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku, te dioteritorija sjeveroistočne Istre. Lako je bilo trgovati srbima sa onim što i nije njihovo da bi ostvarili druge svoje ciljeve, a to je vječita želja za izlazom na more.
O tome današnji “ljevičari” ne pišu, već svu odgovornost svaljuju na NDH i Pavelića.
Nakon II svjetskog rata, na račun Hrvata se ponovo crtaju granice, pa se prepušta cijela Boka i dijelovi Vojvodine, o čemu se vrlo rijetko nađu informacije u medijima.
Znakovit je dopis Vinka Foretića, dubrovačkog aktiviste, 1947. godine, vlastima u Zagrebu, gdje piše:”I ako držimo, da će svaki Hrvat i Srbin ma gdje se on nalazio u čitavoj Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji uživati jednakost i ravnopravnost, ipak je prirodna težnja hrvatskog življa, da se u što većem broju okupi oko svoje federalne Hrvatske, a
pogotovo bi se hrvatski živalj Boke osjećao osamljenim van Hrvatske.Pretežno hrvatski grad Kotor, Perast, Dobrota, Prčanj, Stolivs ostalim hrvatskim općinama Mula, Lastve i Tivta našli bi se, te ostaci nekadašnje Crvene Hrvatske, u sklopu svoje domovine Hrvatske”.Vlasti u Zagrebu nikada nisu odgovorile na ovaj prijedlog.
Saveznička komisija koja je izišla na teren u Julijsku krajinu pa tako i u Istru primila je, 19. ožujka 1946. godine, u zgradi Pazinskog sjemeništa trojicu svećenika: Božu Milanovića, Tomu Banka i Leopolda Jurcu. Oni su joj predali Spomenicu svećenika “Zbora sv. Pavla za
Istru” sa statistikom o nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj,Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji. Čini se da je ta spomenica imala veću težinu za Komisiju od brojnih manifestacija koje su jugoslavenske vlasti organizirale po Istri.[24] Talijanski pisa cFulvio Tomizza, rodom iz Istre, smatra hrvatske svećenike glavnim tvorcima prelaska Istre iz sastava Italije u sastav Jugoslavije. O tome ne učimo u našim školama i rijetko koji tekst daje hvalu hrvatskim svećenicima u očuvanju Istre kao hrvatskog teritorija.
Želja susjeda za otimačinom hrvatskog teritorija nastavila se i 90-ih, uspostavom Republike srpske krajine, koja je definitivno razbijena u Domovinskom ratu i zbog toga je obrambeni rat temelj današnje Hrvatske države, koliko god to mnogi osporavali veličajući Avnojske granice zaboravljajući da nije bilo hrvatskih branitelja i pametne politike prvog hrvatskog Predsjednika dr.Franje Tuđmana da bi granica, po želji srba, zacrtano u dokumentu SANU, granica bila na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Ni danas ne prestaju težnje za hrvatskim teritorijem, pa smo svjedoci slovenskog zahtjeva za Savudrijskom valom i bošnjačkog ometanja izgradnje Pelješkog mosta, a Srbi svojataju dijelove oko Dunava.
Treba se priznati, da sadašnja vlast, pod vodstvom HDZ-a, uspješno odolijeva nasrtajima na hrvatske teritorije, koristivši i svoju poziciju članice EU.