Manolić se pokajao, hoće li i Mesić?

Katolici 25. siječnja slave obraćenje sv. Pavla. On je jednom prilikom krenuo iz Jeruzalema u Damask kako bi progonio tamošnje Židove – kršćane, predvođene Ananijom. Pred Damaskom je doživio čudesno viđenje i obraćenje te je od progonitelja kršćana postao najveći promicatelj Kristova nauka. Njegov se sustav vrijednosti tim događajem stubokom promijenio i čitav je svoj daljnji život posvetio tom pozivu trpeći mnoge progone i poniženja poradi imena Isusova.

Kada je doživio čudo, Pavao je i oslijepio te je slijep, u pratnji sudrugova, otišao u Damask. Bog tada progovara Ananiji idi u tu i tu kuću, tamo je Savao slijep, položi na nj ruke da progleda. Ananija se bojao jer je znao po kojem je zadatku Savao došao u Damask. Međutim, ohrabren Duhom Svetim pošao je, položio ruke na svog potencijalnog progonitelja i rekao: Savle brate, progledaj! I Savao progleda. I tako od progonitelja Savao postade brat Pavao. Sv. je Pavao obraćen na zaista čudesan i nesvakidašnji način izravnom intervencijom neba. Ali zar nije svako obraćenje ustvari čudo, u manjoj ili većoj mjeri.
Svi smo svjedoci kako se u prosincu 2023. javno ispovijedio i pričestio Josip Manolić nekadašnji veliki progonitelj kršćana i šef komunističkih tajnih službi. Ovaj tekst i poređenje s obraćenjem sv. Pavla govori o tome, za nas Hrvate, velikom događaju. Naša nas Crkva uči da nam se krštenjem i valjanom ispovijeđu te pokajanjem brišu svi naši grijesi i mi postajemo čisti. Nemamo nikakva razloga sumnjati da je Manolićeva ispovijed bila valjana. Koliko će on ostati u stanju čistoće, do njega je, ali i do Božje milosti. Mislim da Joža koji je na postelji i u 103. godini života nema puno prigoda za zgriješiti i da će njegovo stanje milosti potrajat.

Njegova javna ispovjed osim teološke ima i kulturološku i socilošku dimenziju. Ona šalje poruku društvu da su kršćanska civilizacija i kultura preusko vezani uz kršćansku vjeru te da smo ipak ispod kože svi mi prožeti kršćanskim idealima koji jedini nude pravi odgovor na pitanje smisla života. Lutanja i traženja, pa i zastranjenja su moguća, ali transcendentalno poimanje je u sve nas majčinim mlijekom uneseno i teško ga je iskorijeniti. Teško je i okorjelom ateisti iz sjećanja izbrisati zajedništvo obiteljskih božićnih ručaka i majčinu i bakinu ljubav, ali i molitve kojima su nas učile dok smo bili mali. Zbog toga je Manolićeva javna ispovijed pobjeda svijetla nad tamom. Mogao se Joža i tajno ispovijediti, ali je velika stvar da se ispovijedio i pokajao javno. Nitko mu ne bi mogao osporiti tajnu ispovijed. I upravo je u tome veličina ovog njegova javnog čina, jer je svima posvjedočio da je Isus Krist pravi Bog kojem se jedino vrijedi klanjati i za njega živjeti. Sva ostala božanstva samo su kumiri i idoli.
Javnim pokajanjem ujedno je zatražio oprost od sviju koje je povrijedio. Priznao se običnim čovjekom, grješnikom, koji treba milost Božju i oproštenje braće ljudi.
Kažu da je i Tito u ljubljanskoj bolnici pred smrt tražio svećenika i da se ovaj kod njega zadržao dva sata. Na žalost, u to vrijeme je bilo nemoguće da takva vijest ode u medije. Zanimljivo da je i sam Tito često govorio kako je njegova majka bila jako pobožna žena.

Rimljanin Tertulijan je doživio obraćenje tako što je promatrao prve kršćane kako smjelo idu u smrt za Krista i njegov nauk. Obojica Joža su se u mladosti nagledali primjera sličnim ovima iz prvih kršćanskih vremena i vjerojatno im je to pohranjeno u jednom djeliću duše pred smrt izašlo na površinu. Svaki obraćenik je radost u Nebu.
Isus je jednom rekao kako je ista plaća i onom koji dođe raditi na njivu ujutro, popodne ili pred večer. Bog se očito smilovao Manoliću pred večer, slično kao i onom desnom razbojniku kojem je rekao da će još toga dana biti s njim u raju.

Svako je obraćenje grješnika radost na nebu. A i mi na zemlji možemo poput Ananije kliktati: dobro nam došao brate Joža!
Ostaje za vidjeti hoce li njegovim stopama krenuti Mesić i drugi koji više desetljeca rade protiv interesa našega hrvatskog naroda!?

Autor: Josip Milić