Masakr u Voćinu, selu na Papuku u blizini Slatine, zaprepastio je hrvatsku javnost, ali i svijet. Naime, većina prethodnih zvjerstava srpske vojske nije bila snimljena kamerama, ali ovaj masakr desetina civila zabilježen je jer je Hrvatska vojska ušla u selo nakon samog pokolja.
– Otac i ja začuli smo pucnjavu pa smo izašli. Čim smo se vratili unutra, bacili su nam bombu kroz prozor. Bilo nas je 15-ak u kući. Izveli su nas na prag, djeca su počela plakati. Netko iz mraka, nisam vidio tko, rekao je: “Svi unutra, samo neka stari ostane”. Otac je ostao klečeći, čuo sam ga kako govori: “Radite od mene što god hoćete, samo mi djecu ostavite” i pucanj. Šutjeli smo i čekali, nitko nije ni plakao. Prvo sam tatu unio u drugu prostoriju i prekrio po glavi, da ga djeca i žene ne vide, a potom smo pobjegli u praznu srpsku kuću. Uspjeli smo kasnije doći do Slatine – ispričao je Ivica Đuzel svojevremeno za Večernji list.
Pet je godina za rata proveo u vojsci i policiji, a četiri je mjeseca bio zatočen u Humu. Izlaza nije bilo, priječila su ga minska polja.
– Oduzeli su mi auto i naredili da se javljam u štab. Sve sam ih poznavao, bili su mi radni kolege, igrali smo nogomet, posuđivali si novac, a odjednom su me vodili u zatvor, okretali glavu i nitko me više nije poznavao. Morao sam zakapati njihove mrtve, brati kukuruze za njih, sjeći drva, tovariti žito. Susjed me čuvao s “papovkom” da ne pobjegnem. Nije bilo hrane, pelena za djecu… – pričao je tada o užasu koji je preživio kao 24-godišnjak.
Operacija Strijela
Pred kraj 1991. godine uspješno je izvedena operacija ‘Strijela’. Trajala je od 28. studenog do 26. prosinca 1991. godine. Bila je to vojnoredarstvena akcija na zapadnoslavonskom bojištu kojom je oslobođen Voćin i još 23 naselja. U njoj su oslobobođeni i značajni radiorelejni objekti na Ivančici, Papuku, Moslavačkoj Gori te Psunju.
U danima nakon zločina, kad su snage Zbora narodne garde oslobodile mjesto, stanovnici koji su se uspjeli spasiti ispričali su novinarima kako su odnosi sa Srbima u tom kraju bili dobri, no situacija se dramatično pogoršala kada su stigli ‘Beli orlovi’ koji su počeli terorizirati Hrvate i prisiljavali ih na robovski rad.
No svirepi zločini dogodili su prilikom povlačenja iz Voćina i Huma 12. i 13. prosinca. Naime, pripadnici ‘Belih orlova’ i četnici likvidirali su 47 civila i to na najgore moguće načine. Muškarci, žene i starci su zlostavljani, potom mučeni da bi na kraju bili ubijeni.
Provedena je detaljna forenzička istraga zločina, a javnost je doznala strašne detalje onoga što se događalo.
Dvije žrtve, bračni par, nađeni su vezani lancima i zapaljeni. Velik broj žrtava ubijen je motornom pilom, noževima, sjekirama i drugim oružjem. Jedini nehrvat, žrtva masakra, bio je 77-godišnji Srbin S.N. koji je pokušao intervenirati da se zaustavi pokolj Hrvata. On je bio mučen, a zatim na smrt pretučen.
Kada su napuštali Voćin, u noći 13. prosinca 1991. Srbi su uništili hrvatske kuće i eksplozivom razorili mjesnu katoličku crkvu staru više od 500 godina, u kojoj su skladištili oružje. Prema izvještajima, još 20-ak hrvatskih mještana u susjednim selima (Bokanama, Kraškoviću, Miokovićevu i Zvečevu) također je strijeljano.
O zločinima u Voćinu i Humu te drugim selima podno Papuka, postoji opsežna dokumentacija, radi se zapravo o najdokumentiranijem ratnom zločinu na teritoriju Hrvatske tijekom Domovinskog rata.
Strani medicinski stručnjaci na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba vrlo brzo su se pojavili na prizorištu zločina, čim su hrvatske snage oslobodile selo, omogućivši forenzičku istragu.
Zgrožen onime što je vidio u Voćinu, dr. Jerry Blaskovich iz Kalifornije, voditelj liječničke forenzičarske ekipe koja je istražila zločin, posvetio je veći dio svojeg slobodnog vremena da bi preko medija upoznao prije svega američku javnost sa stvarnim stanjem rata u Hrvatskoj, o kojem su vodeći američki mediji pod utjecajem srpske propagande prenosili iskrivljenu sliku.
Uvid u zatečeno stanje u Voćinu imao je i američki senator Frank McCloskey pa su članovi američkog Kongresa dobili istinito izvješće iz prve ruke.
Voćin je Hrvatska vojska oslobodila 15. prosinca.
Užas u Voćinu
A kako je užas u Voćinu i Humu, koji se naknadno pretvorio u jedan od najbestijalnijih zločina u Domovinskom ratu počeo, ispričao je i Darko Božičković, branitelj i svjedok tih strahovitih ratnih mjeseci.
– Da bi se shvatilo u kakvoj smo se situaciji mi Hrvati našli u Voćinu 1991., važno je znati kako je u tom mjestu bilo 450 Hrvata, a 1090 Srba, s tim da su i okolna sela bila naseljena pretežno srpskim življem. Problemi su krenuli sredinom kolovoza, kada smo zamijetili da se pojavljuju uniformirane, naoružane osobe i počinju zlostavljati Hrvate, zaustavljati ih i prijetiti. Prvi veliki incident dogodio se 14. kolovoza, kada su u jedan restoran, u kojem je radio Hrvat Branko Ilić, upala četiri četnika s prednje i tri sa stražnje strane lokala. Dovezli su tamić i oteli Branka, odveli ga na Lager Sekulinci, odnosno bazu na Papuku gdje je JNA prije rata obučavala rezervni sastav. Prvo su ga mučili, pa ubili i bacili u kanal u šumi, našli smo ga nakon oslobađanja Voćina i DNK-a analizom potvrdili da se radilo o Branku Iliću – priča Božičković.
Četiri dana nakon tog ubojstva, napadnut je Voćin i okupiran kompletni brdski dio bivše općine Podravska Slatina.
– Nas je bilo oko 25 mlađih Hrvata u Voćinu, s nešto lovačkih pušaka. Pokušali smo pružiti otpor, no vidjeli smo s kojim snagama imamo posla, njih 350 do 400 naoružanih s ondašnjih najsuvremenijim naoružanjem, dobivenim preko srpskih oficira iz vojarne Našice, pa smo se dogovorili da uđemo u kuće i pucamo samo ako nas budu ubijali. Ta nas je odluka spasila, nismo pucali, tako da nas taj dan nisu masakrirali, kao što su prošli Škabrnja, Četekovac i ostala mjesta – prepričava.
Morali su, nastavlja, izaći i predati naoružanje.
– Skupili su nas kod križa na Prebendi, to je čista hrvatska ulica, i rekli: “Mi smo od danas vlast, nas se za sve pita i mi za sve odgovaramo”. Hrvatske branitelje su odmah zatočili, nekoliko nas je pokušalo pobjeći prema slobodnom teritoriju, a u tom pokušaju bježanja i ja sam uhićen, odveden u logor Sekulinci, tukli su me, maltretirali, vodili na strijeljanje, pucali oko mene…
Hrvati u okupiranom Voćinu, pak, praktički postaju robovi.
– Imali su radnu obavezu Srbima brati kukuruze, cijepati drva, raditi što god im je trebalo. U tim radovima naša četiri mlada Voćinjana odvedena su ispod Gaja, skinuli su ih s traktora, mučili su ih, sami sebi su kopali raku, a potom su ispucali bezbroj streljiva u njih i zakopali ih. Među njima je bio 18-godišnji Goran Salać, naša najmlađa žrtva – priča Božičković.
Za vrijeme okupacije, govori on, “jednostavno bi se netko sjetio pa otišao na Prebendu i usmrtio cijelu obitelj”. Stradalo je tako desetak mještana. No, najokrutniji zločin i masakr zbio se 13. prosinca 1991., a počinile su ga srpske paravojne postrojbe pri povlačenju pred hrvatskim braniteljima koji su krenuli u akciju oslobađanja tog dijela Papuka.
– Išli su redom po hrvatskim kućama i koga god su zatekli, ubili su ga. Crkva je potpuno srušena – navodi.
Tog dana bestijalno je ubijeno 47 mještana Voćina i trojica zarobljenih branitelja. Prema optužnici, neke žrtve su zaklane, neke ustrijeljene, a neke i mučene prije smrti. Optužnica je podignuta protiv Borivoja Radosavljevića, komandanta štaba srpske paravojne postrojbe TO Podravska Slatina, te još 21 osobe.
Nakon pustih pravnih peripetija, nemogućnosti da se zamolbenim putem ispitaju okrivljenici, koncem pretprošle godine je postala pravomoćna. No suđenje još nije počelo jer se čeka da pravomoćnom postane odluka o suđenju u odsutnosti. Istraga ovog stravičnog zločina pokrenuta je još 1992. kada su raspisane i tjeralice za počiniteljima, a pokrenuo ju je Županijski sud u Osijeku. Kasnije je predmet ustupljen Županijskom sudu u Bjelovaru koji je dovršio istragu i podigao optužnicu. Nakon što su formirana četiri suda u čijoj su nadležnosti suđenja za ratne zločine, spis je završio na zagrebačkom Županijskom sudu.