Komunizam je nespojiv s bilo kojim oblikom demokracije, na dva načina. Prvi je teoretski, jer na vlast dolazi revolucijom ili kojim drugim oblikom nasilja, a onda nasiljem jedino i može održati vlast. Drugi je praktični, a odnosi se na neutralizaciju ljudi koji odbijaju surađivati ili barem šutjeti.
U tijeku povijesnog razvoja komunizma, razvijale su se i njegove metode, što se može klasično nazvati evolucijom, ili dijalektikom ili jednostavno kameleonstvom. Kameleonstvo je primijenjeno s formalnim padom komunizma, pa se samo zaostali u razvoju i dalje nazivaju komunistima, a ostali su se zakrinkali u liberale, zelene, LGBTQIAPK i socijaldemokrate. Tako su se, dijalektički, prilagodile i metode, pa više nema masovnog pomora neistomišljenika izgladnjivanjem (Ukrajina), masovnih smaknuća metkom u zatiljak (Katynska šuma), maljevima ili gušenjem živih zakopanih (Kočevski Rog, Macelj, Huda Jama). Nema više ni pojedinačnih ubojstava, kao obitelji Ševo, Bruna Bušića ili Stjepana Đurekovića, jer ni najblaža demokracija to ne tolerira. Metode su se rafinirale u sramoćenje, podmetanja ili, najblaže i najteže primjetno – u neutralizaciju ili taubiziranje.
Ova zadnja je bila sporadično primjenjivana i ranije, a sustavno se primjenjuje u demokratskim društvima u kojima vladaju komunisti, a tih nije malo, nego mnogo. Među njima nisu Trumpova Amerika i Orbanova Madžarska, a jest naša Hrvatska.
Najnoviji primjer je tzv. ostavka nestranačkog državnog tajnikau Ministarstvu znanosti i obrazovanja fizičara MatkaGlunčića(https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/jos-jedan-drzavni-tajnik-napusta-divjak-matko-gluncic-podnio-zahtjev-za-razrjesenjem-ukinula-mi-je-ovlasti-nismo-imali-suradnju/7471770/). Njemu su pokušali naći grijeh za sramotu (komentar Pisa testova) da ga otpuste, ali nisu uspjeli, jer je čovjek govorio istinu, veliki je stručnjak i dobar k’o kruh. Pa ga je ministrica Divjak, izolirala, ukinula mu ovlasti i zatvorila svaku suradnju i čovjek je otišao sam. Jer on nije bio državni tajnik da bi bio državni tajnik, nego da bi radio i donio koristi svojoj državi.
Slučaj podsjeća na slučajeve opisane u glasovitoj knjizi „Pomračenje u podne“, Arthura Koestlera (Biblioteka Jutarnjeg lista, 2004.). U čišćenju nepoćudnih, a koje su morali osuditi, plus dobiti da oni sami priznaju da su učinili što nisu učinili i da prokažu i druge nevine, komunisti su žrtve uvjeravali da za dobrobit komunizma moraju dati i tu zadnju, vrhunsku žrtvu. Žrtve su bili komunisti, dakle drogirani komunizmom k’o Ivan Fumić, pa su tu žrtvu i činili. „Pomračenje u podne“ označava takvo, totalno pomračenje ljudskoga uma u svijetlo podne poznavanja strahote neistine.
To Matku Glunčiću nisu napravili, jer nije bio njihov. Bio je nestranački, civiliziran i obrazovan. Ali jesu napravili, ovih dana i pred našim očima, svojemu Gordanu Marasu (https://www.vecernji.hr/vijesti/gordan-maras-dao-ostavku-klijentelizam-i-oportunizam-razaraju-sdp-1252094) koji je dao ostavku na mjesto potpredsjednika Kluba saborskih zastupnika Socijaldemokratske partije. (Stazić je još na stupnju Macelja.) Maras je ostavku dao jer su ga uvjerili da je to dobro za njegovu Partiju, pa je to i javno rekao. I tu je još jedna razlika njega i Glunčića: u Marasovu slučaju to je dobro i za Partiju i za radni narod. U slučaju Matka Glunčića dobro je samo to da ipak ni blizu nije prošao kao Bruno Bušić.
No, to su samo metode. Evolucija, dijalektika metoda. A neutralizacija je uvijek jedna te ista: iz istoga centra, iste Partije i istoga svjetonazora. Komunistički teror.