Talijanska je premijerka Giorgia Meloni za milanski Corrieree della Sera napisala tekst o današnjemu talijanskome državnom prazniku Dana oslobođenja.
Ona naglašava nespojivost stranaka talijanske desnice bilo s kojom nostalgijom za fašizmom, no nije propustila naglasiti da je također i neprihvatljiva nostalgija za komunizmom, pa je u tom kontekstu spomenula etničko čišćenje koje su Titovi partizani proveli nakon rata nad talijanskom manjinom u Hrvatskoj i Sloveniji.
Ona piše da je “25 travnja 1945 očito označava prekretnicu za Italiju: kraj drugoga svjetskog rata, nacističke okupacije, fašističkog dvodesetljeća, protužidovskih progona, bombardiranja i mnogih drugih žalosti i lišavanja koje su dugo pogađale našu nacionalnu zajednicu. Nažalost, isti datum nije označio i kraj krvava građanskog rata koji je razdirao talijanski narod, koji je na nekim teritorijima potrajao pa čak i podijelio pojedine obitelji, obuzete spiralom mržnje koja je dovela do pogubljenja po kratkom postupku i nekoliko mjeseci nakon kraja sukoba. Kao što valja podsjetiti da je, dok su toga dana milijuni Talijana ponovo počeli uživati u slobodi, za stotine tisuća naših sunarodnjaka iz Istre, Rijeke i Dalmacije započeo drugi val pokolja i drama egzodusa s njihovih prostora. Ali temeljni plod 25 travnja bila je i nedvojbeno ostaje afirmacija demokratskih vrijednosti koje je fašizam pogazio i koje nalazimo uklesane u Ustav Republike.”
Kada se fašistički režim urušio 1943. nastupila je odmazda protiv talijanskih fašista. Najčešći od partizanskih zločina u Istri, sinonim za zločine protiv fašista, bilo je bacanje u kraške jame „fojbe“, najčešće uz prethodno strijeljanje. U fojbama su tako završavali skoro bez iznimke članovi fašističke stranke: stranački dužnosnici, općinski sekretari, nastavnici iz reda fašista, krupni zemljoposjednici i članovi postrojbi fašističke stranke. Na nekim mjestima bilo je i osoba skromnog socijalnog značaja, koji su se nečim bili zamjerili nekom lokalnom ili partizanima, a ponekad je cilj bila i pljačka. Vodstvo ustanka je zahtijevalo da se moraju provoditi suđenja, koja su bila provođena nabrzinu, ali od strane ljudi koji su dobro poznavali osumnjičene. U ruralnim područjima su zabilježeni slučajevi osobite samovolje, gdje su u nekim slučajevima likvidirane čak i osobe koje je narodni sud već bio oslobodio.
Drugi val brutalnog antifašističkog etničkog čišćenja zbio se nakon oslobođenja od okupacije sila Osovina u svibnju 1945. godine. Ovo je poznato pod nazivom masakr u fojbama; ustvari bio je to nastavak onoga što je započeto 1943. godine. Slično praksi komunističkih snaga u pokolju na Kočevskom rogu i drugdje, zarobljeni vojnici i drugi koje su pobjednici ocijenili kao neprijatelje, ubijani su i bacani u kraške jame. Ubijanje je bilo sistematskije organizirano nego 1943. godine i povjereno je službi sigurnosti OZNA.
Mješovita slovensko-talijanska povijesna komisija, koju su uspostavile 1995. vlade tih dviju zemalja s ciljem ispitivanja okolnosti tih događaja, jezgrovito je opisala okolnosti ubojstava iz 1945:
Ovi događaji bili su potaknuti atmosferom sređivanja obračuna s fašistima, ali, kao što se čini, oni su većinom nastavljeni iz preliminarnog plana koji je uključivao nekoliko težnji: nastojanja uklanjanja osoba i struktura koji su na jedan ili drugi način (bez obzira na njihovu osobnu odgovornost) bili povezani s fašizmom, s nacističkim vrhovništvom, s kolaboracijom i s talijanskom državom, te nastojanja da se iznese preventivno čišćenje realnih, potencijalnih ili samo navodnih protivnika komunističkog režima, i aneksijom Julijske krajine u novu SFR Jugoslaviju. Početni impuls bio je potaknut revolucionarnim pokretom, koji se promijenio u politički režim te transformirao naboj nacionalne i ideološke netolerancije među partizanima u nasilje na nacionalnoj razini.
Broj žrtava nije siguran. Talijanski povjesničari Roberto Spazzali i Raoul Pupo smatraju da se može govoriti o brojci od 4 do 5 tisuća ubijenih (uključujući događaje iz 1943.), većinom Talijana, ali pronađena su i mnoga tijela koja su na sebi imala njemačke i partizanske uniforme, pa je stoga broj žrtava predmet mnogih interpretacija. Ostali izvori predlažu brojeve koji dosižu 20.000 ubijenih ili nestalih, ali ih većina navodi brojku koja se približava 10.000. Vojnici raznih poraženih vojski su bili zarobljeni na tom području u to vrijeme, pa su često bili skupno otpremani.