Tužna je i jadna ova iskvarena hrvatska zbilja u kojoj već dugo veliki lopovi gule krumpir za opće, ali i svoje dobro, a mali se gajbaju iza rešetaka, u zatvorima. I na kraju smo svi kao jednaki – narod guli krumpir da bi preživio, a politički lopovi ih gule kako bi poslije lakše trošili pokradeno donosi totalinfo.hr…
I dok vojska od čak tridesetak tisuća političara živi sjajno, na grbači naroda, pa i bolje kad se zbog položaja ponešto i otme, običan čovjek ne može do pravde ni kada je pravedan kao sam Bog. Jer, naši politički bogovi i njihovi poslušnici na dobrim uhljebničkim položajima to jednostavno ne daju.
Eto, hrabri mladi čovjek Frane Lučić prošao je stravične patnje, jer je živ gorio. I nije bio na Kornatima, u onoj stravičnoj tragediji za koju niti danas nitko nije kriv, da bi riskirao svoj život štiteći svoje dvorište, već imovinu države u kojoj živi i kojoj je odan. A kako mu je ta država vratila? Tako što se 12 godina poteže po sudovima, tako što 12 godina iznova proživljava stravu, što ga se 12 godina vraća u pakao Kornatske tragedije u kojoj su mu stradali, ma ne stradali nego živi izgorjeli kolege i prijatelji, što ga se godinama drži u tom paklu tragedije. A u iole normalnoj zemlji za takvu stravu sudovanja ne bi niti bilo, jer se pitanje odštete za takvo stradanje mladog čovjeka trebalo i moralo riješiti političkom odlukom!
A u državi nepravdi – Hrvatskoj, u kojoj ništa više nije sramota, Frane Lučić, stopostotni invalid, koji je izgubio prste na rukama i nogama, kojem su teško oštećeni unutarnji organi, posebno pluća, koji neće moći imati niti djece, a sve su mu životne aktivnosti smanjene za 95 posto, dočekao je konačno presudu kojom mu je dosuđena odšteta od oko tri milijuna kuna. Ali, gle čuda DORH, slobodno čitaj – država, se žali. Može li se gospodo pasti niže od toga?!
Zadrhti li na sve to ruka onima što se desnicom hvataju za srce, kojeg nemaju, pa makar i onda kada samo pročitaju što je Frane Lučić rekao prošle godine za posjeta Kornatima uoči obljetnice: ”Drage moje kolege, slava vam i zavidim vam što i ja nisam s vama smrtno nastradao, odnosno kad me već nije spržilo do neprepoznatljivosti kao vas, da sam barem umro od dehidracije čekajući pomoć koja nikako ne dolazi”.
Može li netko u Hrvatskoj reagirati na tu sramotu da se Frani Lučiću ne da odšteta? Premijeru, Plenkoviću, rekoste svojevremenu dosta bahato, onako odozgo, s visoka: „Ja mogu što hoću“. Pa, eto prilike da nas u to uvjerite. Naravno, ako hoćete. Natjerajte te velike domoljube i uhljebe da daju taj novac Frani Lučiću, jer je to najmanje što se za njega, nakon svih strahota i patnji kroz koje je prošao, može učiniti. Nađite u nečijem džepu ta jadna tri milijuna za čovjeka koji više ne trpi samo užas tragedije, već i linč zemlje u kojoj živi. Vjerujte nije teško naći taj novac budući stoji podatak kako su hrvatski političari pokrali više od mafije.
Piše: Milivoj Pašiček