O poginulim braniteljicama Vukovara ne zna se gotovo ništa. Ni točan broj, ni mjesto njihove pogibije, kao ni okolnosti stradavanja. O njihovom statusu govori tek nekoliko grobova na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata na kojima piše “hrvatski branitelj”…
Nešto više, posljednjih se godinama pisalo o braniteljicama koje su preživjele, a za koje se puno prije moralo čuti, poput Vesilije Tucker, teško ranjene na prvoj crti, Jelene Vuković Posavec, teško ranjene na prvoj crti, Miri Vrdoljak, devet mjeseci zatočenoj u srpskim koncentracijskim logorima i drugima (govorim o vukovarskim braniteljicama, uz veliko i dužno poštovanje svim ostalima).
Iz tog razloga, uz čestitke svima promaknutim i odlikovanima, osobito me je razveselila vijest kako su povodom obilježavanja 30. obljetnice 204. brigade HV-a i 30. obljetnice Bitke za Vukovar, braniteljice Sanja Arbanas i Jasna Edl Špiljar, za junački čin u Domovinskom ratu odlikovane Redom Nikole Šubića Zrinskog. Mogla bih napisati puno toga, ali izdvojit ću dvije crtice. Za Sanju, dan 16. listopad 1991., pakao na Sajmištu, pakao za Vukovar. Taj dan, uz mnoge ostale branitelje i civile, poginuo je Blago Zadro, poginuo je naš zapovjednik Alfred Hill. Od naših suboraca koji su se zatekli u Kraševoj ulici, vjerujem kako nema tko nije zapamtio Sanju koja je u očajničkoj borbi krenula baciti ručnu kumulativnu bombu na tenk, no to je sad već jedna druga priča. Meni ova, unatoč svemu, uvijek na usne izvuče smješak ponosa, iako bih mogla pisati i kako je, dok za mnoge rat nije ni počeo ostala sa suborcima u okruženju na Petrovačkoj cesti i još toliko toga… Jasna. Hrabra Jasna koja je, uz sve ostalo, s Markom Vučkovićem Mesarom, pod kišom granata i metaka (tako je Mesar i poginuo), dostavljala hranu i naoružanje po svim dijelovima grada.
Priznanje koje su Sanja Arbanas i Jasna Edl Špiljar dobile, više je negoli zasluženo, živjele!
Autor- Tanja Domazet Belobrajdić