Oholost političara uništava Hrvate u BiH, mogu li “golubovi mira” to promijeniti?

Prisoj, na obali Buškog jezera, rodno mjeso mons. Kutleše, našlo se njegovim imenovanjem u središtu interesa medija – nakon što je desetljećima bilo zaboravljeno od svih. I ne samo ono, nego i cijela Hercegbosanska županija. Simbolično, ona je u nomenklaturi županija u BiH deseta i posljednja – a prostorom najveća. Zauzima gotovo petinu BiH, i ona je prozor u svijet BiH – preko nje vode putevi prema Hrvatskoj, moru, EU…

No za nju je malo koga briga, kako one u Sarajevu, tako one koji bi je trebali voditi. Sa 115.000 predratnih stanovnika, pala je na 83.000 u 2013. – a danas ih je tek oko 75.000, jer je po novim službenim podacima između 2012. i 2022. Županiju napustilo čak 8.000 ljudi, preko desetine stanovništva. Prisoj je samo simbol propadanja: Prije rata, sedamdestih, imao je 2.000 stanovnika. Danas ih nema niti 1.000. I to uglavnom – starijih ljudi.

Jedan od onih koji su otišli je i mons. Kutleša, budući Zagrebački nadbiskup. Roditelji mu još žive u mjestu. Nisu bili sretni njegovim izborom da ode u svećenike, jer su imali samo dvoje djece. No brojni su otišli u svećenike: “Iz ovih tridesetak kuća, imali smo osam svećenika i 11 časnih sestara”, priča njegov susjed iz zaseoka Kutleše u Prisoju, don Ante Kutleša. Jedan je umro u Africi, od korone, sad ih je ostalo sedam.

No ako je u Županiji sve manje ljudi, u svijetu ih je sve više – i gdje god išli, čime god se bavili, u pravilu su vrlo uspješni u tome. Mons. Dražen Kutleša samo je jedan od stotina svećenika koji su napustili Hercegovinu, da bi se uspeo do samih vrhova crkvene hijerarhije u Rimu. Svjetska senzacija i trenutno možda najpoznatiji Hrvat u svijetu, uz Luku Modrića, Mate Rimac, je iz Livna, također u HB županiji. A isto tako i izbornik Zlatko Dalić.

Dakle, mons. Dražen Kutleša je tek jedan od stotina i tisuća svećenika, znanstvenika, i poslovnih delfina iz Hercegbosanske županije, a brojni su, poput njega,  “golubovi” Kraljice mira, Međugorske majke, i posvećeni služenju svom narodu i onima koji su ostali. Iz Hercegbosanske županije su porijeklom još tri biskupa – Ivan Ćurić, pomoćni biskup Đakovački,  biskup ordinarij Gospićko-senjske biskupije Zdenko Križić i varaždinski biskup Bože Radoš, potom monsi. Berislav Renić, predsjednik Europske konferencije Isusovačkog reda u Bruxellesu, prof. Dr Jakov Mamić, general karmelićanskog reda, brojni profesori, dekani i akademici, te sportaši i poslovni delfini.

Ako iz te male županije, ne mnogo veće od bilo koje četvrti Zagreba, ili grada poput Varaždina, dolazi toliko ljudi koji dominiraju sportom, tehnologijom, znanošću, pa i hijerarhijom samog Vatikana, postavlja se pitanje: Kako to da je 2016. godine stopa nezaposlenosti u županiji bila čak 48%? Kako to da toliki ljudi iz tako male sredine mogu biti nevjerojatno uspješni u svemu, svugdje u svijetu, samo ne mogu kod kuće, kako to da kraj koji daje tolike talente zaostaje?

Problem, očito, nije u ljudima. Oni su uspjeli u svijetu, uglavnom bez ičije potpore. Problem je u onima koji vode politiku. I to ne onima u Sarajevu, koje je uvijek bilo neprijateljski raspoloženo prema županiji u kojoj je preko tri četvrtine Hrvata, već u – lokalnoj politici. Istina, oni će okriviti bilo kog drugog, no kako je nedavno na Hrvatskom narodnom saboru, krovnoj političkoj organizaciji Hrvata u BiH, naveo Pero Previšić, “ovo vodstvo hrvatskog naroda uspjelo je što ni Turci nisu uspjeli”. Raseliti Hrvate po svijetu, a Hrvate u BiH i Hercegbosanskoj županiji svesti na “slučaj”. Zato ti raseljeni uspijevaju u svijetu, a kod sebe ne mogu, jer su političari sve rezervirali za sebe i “svoje ljude”.

Koristeći kao izgovor ugrozu iz Sarajeva, koja je realna, oni su sebi takoreći privatizirali Županiju i sve u njoj, stvorena je kasta doživotnih političara, koji svakog tko im se suprotstavi ili propituje njihove postupke proglase izdajicom, a sebe jedinim zaštitnicima naroda. Njihove su fotelje i položaji vječni, oni su nesmjenjivi i nezamjenjivi, izbor je ljudima često – nametnut. I to ide od načelnika općina, preko župana, pa do vrha – tako je i izbor Dragana Čovića na HNS-u, kako je spomenuo Previšić, nametnut.

Iz razgovora s ljudima tog kraja lako je razabrati što imaju za predbaciti onima koji ih vode: Prije svega, oholost, sebičnost, i pohlepu. Za zajedničko ih dobro, kažu, nije briga: Tek za svoje osobno. Kako to s političarima inače i bude. Nije ni u Hrvatskoj toliko različita situacija, i iz nje ljudi iseljavaju.

Posebno imaju pravo nezadovoljni biti branitelji, koji su kao mladići otišli braniti Herceg-Bosnu i Hrvatsku, da bi ih se dio Hrvatske koji sebe smatra progresivnim jednostavno odrekao, odbacio ih. To i nije tako iznenađujuće, pa ni njima. No ono što nisu očekivali je da će biti odbačeni i zaboravljeni i u svom rodnom kraju, kojeg su branili. Danas im vladaju oni koji su radije izabrali ostati na studiju u Zagrebu, Mostaru ili Splitu, umjesto uzeti pušku u ruke. Za njih nije bilo posla kad su se vratili – a danas ga nema ni za njihovu djecu! Ali za djecu članova političke nomenklature se uvijek nađe, upravo zbog čvrste političke kontrole nad svim poslovima i tvrtkama, od kojih su mnoge privatne samo na papiru, a u stvarnosti su njihovi “vlasnici” rukopoloženi od politike, ili ovise o njoj. Begovi koji vladaju Županijom i općenito Hrvatima u BiH su se pobrinuli za sebe, dok Hrvati u BiH propadaju. Davno je prošlo vrijeme kad su mogli za probleme županije kriviti isključivo druge: Sve poluge moći i vlasti su odavno u njihovim rukama.

I kao i u neka prošla vremena, narod se može uzdati jedino u svoje biskupe i svećenike, a možda i u svoje uspješne ljude po svijetu, koji su u pravilu jako vezani uz svoj zavičaj, i zacijelo bi bili spremni uložiti velik novac u njegov razvoj – ali, dok je situacija s politikom ovakva, malo je vjerojatno da će to učiniti. I opet, valja primijetiti – na razini cijele Hrvatske situacija je slična, uspješni iseljenici su odmah nakon rata imali dobru volju uložiti u Hrvatsku, samo da bi ubrzo shvatili da će njihov novac završiti u rukama političara, pa su se povukli. Da bi se to promijenilo, nije dovoljna samo promjena vladajuće stranke, nego cijele paradigme i sistema zasnovanog na korupciji, klijentelizmu, nepotizmu, i nastavku komunističkih politika pod maskom demokracije.