“Moli i radi”: Red koji je spasio Europu od barbara!

Danas, 11. srpnja, slavimo Svetog Benedikta. Benediktici su jedini redovnici cenobitskog (zajedničarskog, nasuprot eremitskog tj. pustinjačkog/samotnjačkog) načina života, vođeni pravilom sv. Benedikta “ora et labora” (moli i radi), obnovom preobrazili Europu poharanu i opustošeni barbarskim narodima na početku srednjega vijeka. Njihovi brojni samostani bili su sve: ponajprije središta duhovnosti bez koje nema drugoga napretka, zatim: škole, knjižnice, skriptoriji (pisarnice knjiga tj. prenositelji svih ondašnjih znanja), bilježnički uredi za sklapanje ugovora, sastavljanje i ovjeravanje isprava, ljekarne, hospiciji, gostinjci, poljoprivredna i stočarska gospodarstva, vinarije, sirane, pivovare, ribnjake… Bili su evangelizatori, učitelji, diplomati u službi papa i Crkve, kraljeva i kneževa, posredovali u mirovnim sporazumima.

Upravo zbog toga darivani su posjedima da mogu razvijati ovo svoje raznovrsno djelovanje.
Uloga benediktinaca bila je prevažna u stvaranju hrvatskog kršćanskog bića. Njihove vjerske i kulturne zasade baštinimo i danas. Samostani su im bili latinaški (npr. samostan svetog Grizogona/Krševana u Zadru), ili pak glagoljaški (Ćokovac ponad Tkona na Pašmanu).

Bili su prisutni na dvorovima hrvatskih kraljeva kao papini legati, a i njihovi samostani su postojali u svim hrvatskim kraljevskim gradovima, što je i danas vidljivo.

Nama su zemljopisno najbliži benediktinski samostani postojali na otočiću Sv. Petra (Šanpieru) kraj Ilovika, u Osoru, Rabu, Ninu, Zadru, Ugljanu (Sv. Mihovil). Njihovu iscrpnu povijest na hrvatskom tlu napisao je povijesnik Ivan Ostojić i objavio kao trosveščano djelo naslovljeno “Benediktinci u Hrvatskoj”.

Danas je jedini njihov muški (koludarski) samostan u Hrvatskoj spomenuti Ćokovac. Ženski (koludrički) samostani su u Krku, Cresu, Rabu, Pagu, Zadru, Šibeniku, Trogiru i Hvaru.

Tko je bio Sveti Benedikt?

Od početka Crkve mnogo je kršćana željelo slijediti Krista izbliza. Da ga što bolje slušaju, povlače se iz svijeta u osamu, često i u pustinju. Zvali su se monasi. Neki su od njih živjeli samotnički, neki su se okupljali u zajednice. Sveti Benedikt, otac zapadnog monaštva, rodio se oko 480. godine u mjestu Norcia u Umbriji, a umro oko 547. na Monte Cassinu.

Ondje je napisao svoje monaško Pravilo, koje je mudro protkao Svetim pismom te obogatio predajom kršćanskoga Istoka i Zapada. Benediktova sestra Skolastika išla je stopama svoga brata i počela okupljati redovnice. Benediktinski redovnici i redovnice djeluju u Hrvatskoj više od tisuću godina. Još davne 852. hrvatski knez Trpimir ustanovio je prvi benediktinski samostan u Rižinicama kod Solina.

U sljedećim stoljećima množile su se benediktinske zajednice, koje će, držeći se načela „moli i radi”, biti učitelji duhovnosti i kulture, zanatstva i poljodjelstva. Mogli su druge poučavati zato što su sami bili Kristu poučljivi. Danas u Hrvatskoj ima osam zajednica benediktinskih redovnica: u Cresu, Hvaru, Krku, Pagu, Rabu, Šibeniku, Trogiru i Zadru. Godine 1996. ujedinile su se u Federaciju benediktinskih redovnica u Hrvatskoj „Bl. Alojzija Stepinca”.

Od godine 1965. u ponovno otvorenom samostanu na Ćokovcu živi i jedna zajednica benediktinskih redovnika. Odgovarajući na Božji poziv, redovnica zavjetuje obraćanje svoga vladanja i stalnost u zajednici, prema Pravilu sv. Benedikta, živeći u čistoći, siromaštvu i poslušnosti.

U Crkvi je svečano posvećena i pozvana da „ništa ne pretpostavlja Kristovoj ljubavi” (Pravilo, 4,21). Najuzvišeniji joj je uzor Presveta Djevica, koja je riječ Božju slušala, u srcu prebirala i vjerno ispunjavala. Redovnice nastoje usmjeravati sav svoj život na traženje Boga. Kako bi to bolje ostvarile, žive zajedno, u skrovitosti i sabranosti. U Duhu Svetom sa Sinom sjedinjene prinose Ocu molitve i žrtve za potrebe Crkve i cijeloga svijeta. Zbog zajedničke monaške baštine iz razdoblja nepodijeljene Crkve, na osobit se način sjedinjuju s Kristom u njegovoj velikosvećeničkoj molitvi „da svi budu jedno”.

Slavljenje Boga liturgijskim činima uzvišena je obveza i velika povlastica u životu redovnice. Žrtva i gozba euharistijskog slavlja u srcu je njezina života, a po molitvi Časoslova, što ga sv. Benedikt naziva „Djelo Božje”, u srcu su Crkve moliteljice. Redovnici benediktinji najvažnija je, dakle, liturgijska molitva. Druga bitna sastavnica njezina živoga jest božansko čitanje, latinski „lectio divina”, to jest slušanje Boga koji nam riječ svoju čita. Benediktinka zato šuti jer sluša Boga koji joj govori. Sluša ga pozorno kako bi mu dobro uzvratila. Njezino uzvraćanje nije samo riječju nego i djelom. Stoga je rad treća sastavnica monaškog života. Radom sudjeluje u Božjem stvarateljskom djelu, pridonosi uzdržavanju svoje zajednice i pomaganju potrebitih. Redovničke su zajednice samostalne i svaka ima svoje polje rada. Ipak, život svake zajednice, i u njoj svake redovnice, u znaku je benediktinskog gesla uzetog iz Svetog pisma: DA SE U SVEMU SLAVI BOG!