Sjetite se 2008. Propala je ogromna američka banka, Lehman Brothers. Malo tko je u tom trenutku bio svjestan da je to bio okidač najveće krize još od Velike depresije tridesetih, koja je završila tek Drugim svjetskim ratom, koji je opet, kao i svaki rat, pokrenuo sve kotače ekonomije punom parom.
Financijske institucije diljem svijeta pretrpjele su ozbiljnu štetu, banke su propadale, a kako su one samo srce financijskog sustava, pumpaju novac kroz njega na isti način na koji srce pumpa krv kroz organizam, sve je u tom trenutku stalo. Gradnja, prodaja, proizvodnja, turizam… milijuni poslova bili su izbrisani u trenutku.
Gotovo dva desetljeća prije, Kongres SAD-a donio je zakon kojim se potiče financiranje pristupačnog stanovanja. Međutim, 1999. godine, dijelovi Glass-Steagall zakona, koji su usvojeni 1933., ukinuti su, dopuštajući financijskim institucijama da pomiješaju svoje komercijalne (nesklone riziku) i vlastite trgovinske operacije (preuzimaju rizik). Do tada je to bilo odvojeno, upravo kako bi se amortizirali takvi šokovi.
Vjerojatno je najveći doprinos uvjetima potrebnim za financijski kolaps bio brzi razvoj predatorskih financijskih proizvoda koji su bili usmjereni na kupce stanova s niskim primanjima i slabom informiranošću. Radilo se o tzv. NINA, No income no asset kreditima. Dakle, namjeni ljudima bez imovine i prihoda. Jedino osiguranje kredita je bila – hipoteka. Tada je i u Hrvatskoj prevladavao stav da krediti trebaju biti dostupni svima, da banke moraju posuđivati novac siromašnima, kojima je potreban, ne samo bogatima. No, takvo razmišljanje skrivalo je ogromnu opasnost: Odakle će siromašni kredite vraćati?
No, to je funkcioniralo dok su cijene nekretnina rasle, i dok se to kupcima isplatilo: Plaćali su visoke kamate, istina, ali balon nekretnina im je nosio veće zarade od onog što su plaćali bankama. Istovremeno, banke su se “kladile” na to tko neće moći vratiti kredit, razvilo se sekundarno tržište hipoteka: Banke su rizik prodavale jedna drugoj, pa se na balon nadovezao još jedan.
Kad su cijene u jednom trenutku počele padati, kupci nekretnina su brzo shvatili da im se više ne isplati vraćati kredit – a banke nisu imale nikakve instrumente osiguranja osim kuće. Ona bi dug, većim dijelom, još i pokrila – ali problem je bilo sekundarno tržište derivata koje je naraslo do neslućenih razmjera. Na tržištu su se našle stotine tisuća nekretnina, a kupaca, kad su cijene jednom počele padati i ulaganje u nekretnine više nije bilo isplativo – nije bilo. Oni koji nisu više htjeli ili mogli vraćati kredit – jednostavno su sad bezvrijednu kuću vratili banci, jer im se nije isplatilo dalje je optlaćivati. Banke su izgubile ogroman novac, a to se multipliciralo kroz sekundarne derivate. Svijet je potonuo u strahovitu krizu.
Istovremeno, u Hrvatskoj, kojom je tada vladao Ivo Sanader, bili smo zadovoljni što je nas kriza zaobišla. U Hrvatskoj se 2008. nije događalo – ništa. Ali Hrvatska nije otok, Hrvatska zavisi od turizma, za devize nam je bio potreban i izvoz, a nitko više nije kupovao ništa. Kad je kriza udarila, s velikim zakašnjenjem, bila je jača nego što je itko očekivao, i potrajala je dulje nego igdje drugdje. Hrvatskoj je trebalo punih 6 godina, većim dijelom pod ne baš sposobnim Milanovićem, da se počne oporavljati.
U Americi, Zakon o oporavku i reinvestiranju Amerike iz 2009., koji je uključivao značajan porezni kredit na plaće, doveo je do preokreta ekonomskih pokazatelja. Recesija je međutim bila značajan preduvjet za europsku dužničku krizu. Godine 2010. Dodd-Frank Wall Street reforma i Zakon o zaštiti potrošača donesen je u SAD-u kao odgovor na krizu za “promicanje financijske stabilnosti Sjedinjenih Država”. Standarde kapitala i likvidnosti Basel III također su usvojile zemlje diljem svijeta.
Od onda države drže niske kamatne stope, potičući ekonomiju. Što je opet dovelo do problema, iako brojni ekonomisti već godinama upozoravaju na rizike takve politike, na pregrijavanje ekonomije. No u uvjetima rata u Ukrajini, trgovinskog rata s Kinom, i pandemije Covida koje su nanijele strahovitu štetu svjetskim ekonomijama, svi su samo htjeli održati rast pod svaku cijenu. Niske kamate pogodovale su visokom kreditiranju, a države su se sve više zaduživale kod banaka, što je rezultiralo iluzijom koju podržavaju i neki ekonomisti o “štampanju novca bez pokrića”: Nitko ne štampa nikakav novac, samo on jako brzo cirkulira i na taj način se multiplicira.
A onda su uslijedili šokovi. Propala je velika američka banka koja je većinu svog nova uložila u – obveznice. Uglavnom državne. Siguran posao, mala zarada, što je moglo poći po zlu? Kamate. Kad su porasle, prihod od obveznica je postao premalen. Inflacija je također pogoršala problem. Kome se uz inflaciju od desetak posto isplati ulagati u obveznice koje nose pola posto kamate godišnje? Zapravo, s obveznicama se dogodilo isto što i 2008. s hipotekama: Izgubile su vrijednost, a banke koje su ulagale u njih pretrpjele ogromne gubitke. Rezultat je bio – da su svi povukli novac, a kad se dogodi panika štediša, kad se uplaše da će banka propasti pa masovno povuku novac – banka propadne. Zašto? Jer ona taj novac nema. On je negdje posuđen, nekom, uložen u nešto. Čitavo poslovanje banaka se temelji na ideji da štediše neće istovremeno doći po svoj novac, da će on ostati dugo vremena u banci, većim dijelom. No neki put se dogodi potres, i ljudi dođu po novac, samo da bi otkrili da ga nema. Banke, istina, imaju svoj temeljni kapital, kojeg nikad ne izdaju u kredite, koji služi kako bi se zaštitilo štediše, no on često ili nije dovoljan, ili zadiranje u njega znači stečaj banke, a to znači navalu štediša na sve banke. Tada obično uskače država, kako bi spriječila šire razmjere panike – kako je sad uradila u SAD, i nedugo nakon toga u Švicarskoj. Je li to baš pametno? To je tema za zasebnu raspravu.
Je li moguće da banka nije bila dovoljno pohlepna? Jest. Jer ulagači su tražili nešto s većim prinosom i jednostavno su povukli novac. Hoće li se to odraziti na Hrvatsku? Zavisi.
Ako zapad uspije spriječiti da se kolaps SVB-a i posrnuće Credit Suissea, kojeg je država u zadnjem trenutku odlučila spasiti nakon što su arapski ulagači rekli da ne daju novac za to, onda se ni u Hrvatskoj neće dogoditi ništa potresno. No teško da će moći uraditi više nego samo odgoditi kolaps sustava. Države, da bi dokapitalizirale banke i zaštitile štediše, moraju negdje taj novac – posuditi! Gdje? U bankama! Jer, kako je rekao legendarni pljačkaš “Slick” Willie Sutton, kad ga je sudac pitao zašto je pljačkao banke – “Zato jer je tamo novac”.
Time se samo ide u novi ciklus dugova, a balon i dalje raste. Ispuhao se ili puknuo, periferija će biti najviše na udaru – a tu spada i Hrvatska. Ni da imamo svoju valutu, ne bi nas spasilo, kao što nije niti 2009., jer novac ne možete jednostavno naštampati, što god tko mislio o tome (tako možete samo povećati inflaciju, i baš ništa drugo: Novca u opticaju će biti više, ali će vrijediti manje). U Hrvatskoj udruzi banaka tvrde da su aktualna događanja u SAD-u i Švicarskoj nastala zbog specifičnih okolnosti i nemaju značajan utjecaj na bankarski sustav u Hrvatskoj. I kao i HNB, pozivaju se na podatke o kapitaliziranosti koje, kažu, naš bankarski sustav čine jednim od najlikvidnijih na svijetu. “Banke su u protekloj godini provedbom odgovorne i dugoročno održive poslovne politike ostvarile dobre rezultate poslovanja te svi pokazatelji ukazuju na stabilnost bankarskog sustava, što ga čini otpornim na različite ekonomske šokove”, uvjeravaju bankari.
Treba li im vjerovati? Likvidnost banaka brzo nestane kad ljudi dođu po svoj novac: Još brže kad država dođe po njega. Stranci, istina, ne mogu povući novac iz svojih podružnica u Hrvatskoj, jer po zakonu svaka banka koja posluje u Hrvatskoj mora imati sjedište u njoj, tako da izvlačenje novca nije tako jednostavno, praktički nije niti moguće u kraćem roku, no sigurno da se nitko neće izlagati rizicima i pumpati novac u hrvatsko gospodarstvo, koje nema ni dobar kreditni rejting, niti dobre prognoze, niti je produktivnost u Hrvatskoj takva da bi se u Hrvatsku uopće u ovom trenutku isplatilo investirati, osim ako se ne radi o lupeškim poslovima s nerealno visokim zaradama. Nisko smo na ljestvicama konkurentnosti. Ne, banke neće odnijet novac iz Hrvatske – ali će ga prestati pumpati u nju, što su radile godinama, a što će imati podjednako poguban učinak. Država ne može pumpati novac u gospodarstvo, prije svega jer ga nema: Mora ga posuditi kod banaka, a kamate – rastu. I rasti će i dalje, kao i dug naše djece i unuka.
Izlaza, naravno, nema, niti instant recepta. Jedini bi recept bio taj da Hrvatska negdje ima ogromne devizne rezerve kojima bi mogla prevladati situaciju, i da praktički nema duga. Ali to nije slučaj: Javni dug je u pandemiji porastao, rezerve se dobrim dijelom istopile. A bez velikih rezervi u zlatu ili valutama, ni tiskanje vlastitog novca i povratak kune ne bi bili od koristi. Lako je proglasiti svoju valutu, ponovo. Problem je – imati pokriće.
Sve upućuje da će se ponoviti 2009. – Hrvatska će na udar krize doći u drugom ili trećem valu, ali će ona biti tim jača i dugotrajnija. Kao što zapadu dolaze na naplatu desetljeća olako shvaćenih problema s državnim zaduživanjem, tako dolaze i Hrvatskoj.