16. kolovoza 1993. u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima…
Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.
U žepačkoj općini paravojne, mudžahedinske jedinice i redovne postrojbe Armije BiH počinile su dva masovna zločina. U travnju 1993. godine u selu Željezno Polje smrtno je stradalo 30 Hrvata, a na današnji dan u selu Kiseljak pobijena su 43 Hrvata. Ovaj zločin posebno je užasan jer su zarobljeni žene i djeca u Kiseljaku poslužili Armiji BiH kao živi štit, a među njima je bila i jednomjesečna beba.
Kiseljak je selo istočno od grada Žepča i u njega su 16. kolovoza 1993. godine, preodjeveni u vojnike HVO-a, upali diverzanti iz 303. i 314. brigade 3. korpusa Armije BiH iz Zenice, zajedno s pripadnicima mudžahedinskih postrojbi. Vojnici HVO-a bili su iznenađeni i dok su pokušali organizirati obranu, vojnici Armije BiH počinili su zločin nad starima, ženama i djecom pri čemu su vatrenim i hladnim oružjem pogubili 43 osobe.
Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.
Kada su upali u selo, vojnici Armije BiH iz kuća su istjerali 20 hrvatskih civila i postavili ih kao živi zid prema postrojbi HVO-a, nešto slično kao što su Srbi napravili 1991. u Strugi Banskoj kod Dvora na Uni. Među civilima u štitu bila je i jednomjesečna beba koja je odvedena u zatočeništvo.
Svjedočanstvo Hrvatice žepačkog kraja
Hrvatica iz žepačkog sela Kiseljak, majka petero djece, o tome zločinu svjedočila je 21. veljače 1994. godine i rekla:
„Muslimanski vojnici su se međusobno dovikivali s ’Allahu ekber’.
Skupilo se više od 20 muslimanskih vojnika. Prijetili su, psovali: ’Znat ćete vi, ustaše, što su balije’. Sve su zarobljene potjerali prema cesti naredivši da se međusobno drže tako da njima mogu biti živi zid… Vraćali su se natrag. I onda čuh Ivanu: ’Joj, mama!’ Pogledah kroz prozor, Ivana pade i nije više progovorila. Muslimani su pucali po ostalima. Čula sam kako viču: ’Sad ćete vidjeti što su balije. Majku vam ustašku, sad ste naši’.
Prija Kata Krezić pala je na leđa s rukama prekriženima na prsima. Floro je ležao na putu pod prozorom, a kraj njega je na trbuhu puzila moja snaha Ankica, Florina sestra. Jaukala je. Janja i Jozo Bulajić ležali su jedno na drugom.
Mislila sam da su oboje mrtvi. Ivana i Franju smo vidjeli kroz balvane. Franjo je ležao s iznutricama vani. Čula sam kako kaže Ivanu da mu stavi drvo pod glavu. Ivan je to učinio i trudio se da mu jezik izvuče vani. Ali, Franjo je istog trenutka umro…“.
Ipak, niti ovaj zločin nije pokolebao hrabre Hrvate branitelje žepačkog kraja koji su nadljudskim naporima, u okruženju srpskih i muslimanskih snaga, uspjeli obraniti Žepče i svoje domove.
Za ovaj strašan masakr nad Hrvatima još nitko u BiH nije odgovarao.
G.S.