Major je rođen u Pakracu 1953., a u njemu je i završio osnovnu školu, dok je srednju školu pohađao u Daruvaru gdje je stekao zvanje vodoinstalatera. Prije rata bio je zaposlen u Drvno-industrijskom kombinatu Papuk Pakrac…
Oni koji su ga poznavali pamte ga kao izuzetno društvenog i veselog čovjeka. Bio je član KUD-a Seljačka sloga iz Prekopakre s kojim je često nastupao te DVD-a DIK Papuk. U slobodno vrijeme bavio se kuglanjem. Kako je živio u dijelu Pakraca većinski nastanjenom Srbima, početkom rata za njegovu su obitelj počeli vrlo teški dani. On i njegov brat Vinko, koji je stanovao preko puta, zarobljeni su i odvedeni na ispitivanje u srpsko uporište Kusonje…
Iako su ubrzo pušteni bili su izloženi stalnim prijetnjama te su na koncu napustili svoje domove. Stjepan se tada priključio 76. samostalnom bataljunu Zbora narodne garde Pakrac u kojem je kao pripadnik 3. satnije branio Pakrac do kraja života. Kuću njega i njegova brata pobunjeni Srbi zapalili su među prvima u pakračkom kraju, a u dvorištu Stjepanove kuće iz kojeg se pružao pogled na cijeli grad postavili su minobacače s kojima su gađali grad. Stjepan se osobito istaknuo u akciji “Alfa” u kojoj su oslobođena sela Japaga, Šeovica i Kraguj no zbog snažnog neprijateljskog protuudara hrvatski su ih branitelji morali napustiti, a u tom povlačenju Stjepan je bio ranjen. Nekoliko tjedana nakon stupanja na snagu Sarajevskog primirja Stjepan Major stradao je u prometnoj nesreći u mjestu Brekinska. Imao je 39 godina. Iza sebe ostavio je suprugu Veru i troje djece – 17-godišnjeg Igora, 11-godišnjeg Tibora te malenu Valentinu koja je u trenutku očeve pogibije imala tek mjesec dana.
Izvori – Branko Križan i Stjepan Benković: „Poginuli branitelji u Domovinskom ratu Pakrac-Lipik 1991.-1995.“
Vjekoslav Šaravanja: „10.000 djece bez roditelja u Domovinskom ratu“
Autor teksta – Borna Marinić