Na današnji dan, 5. srpnja 1891, u malom dalmatinskom gradiću Vrgorcu rodio se veliki hrvatski pjesnik Tin (Augustin) Ujević.
Ostao je zapamćen kao velikan hrvatskog pjesništva i najveći boem hrvatske intelektualne elite.
Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po starom običaju župe vrgoračkih Poljica, gdje su svoj krštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Bračanka, iz mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.
Školovao se u Imotskom i Makarskoj, potom u Splitu gdje je 1909. u Klasičnoj gimnaziji maturirao. Te mu je godine u časopisu „Mlada Hrvatska” objavljena prva pjesma „Za novim vidicima”. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a potom i u Beogradu i Parizu.
Učenik Antuna Gustava Matoša, pisao je članke, kritike, polemike, eseje, feljtone i putopise. Kao pjesnik spaja klasično i moderno, harmoniju strofa sa slobodnom metaforikom. Kao liričar javio se već u „Hrvatskoj mladoj lirici” (1914).
U životu nepomirljiv i neprilagodljiv (pravaš, artist, republikanac, beskućnik, erudit, novinar) on se i u književnom stvaranju kreće u širokoj i raznobojnoj skali od himničkih zanosa i ushita do nirvanske rezignacije, od eksperimentalnih stihova do antologijskih sinteza.
Ujević je, posebno u posljednjem desetljeću svoga života, prevodio poeziju i prozu (Proust, Rimbaud, Conrad, Whitman, Gide i dr.).
Kao i mnogi intelektualci iz tog za Europu, pa tako i Hrvatsku, turbulentnog povijesnog vremena previranja i raspada Austro-Ugarske, Prvog i Drugog svjetskog rata, i Tin je promišljao političku i društvenu zbilju vremena u kojem je stvarao. Angažirano, iskreno i potpuno. Njegov angažman nije rezultirao samo zatvorima, protjerivanjima i zabranama, nego i dubokim razočaranjima koja su ga polako rastakala. Bio je pravaš i smatrao je da bi svrha nacionalnog ujedinjenja bila u užem smislu samostalna Hrvatska, a u širem jugoslavenska republika. Rezultat ovog Tinova odgovora u policijskom redarstvu nakon devet dana pritvora bio je – izgon. Na deset godina. Naravno, to ga je samo potaknulo na snažnije i strastvenije političko djelovanje.
Tijekom Prvog svjetskog rata Ujević je bio u emigraciji, u Parizu. Ondje se snalazio zahvaljujući nevelikoj stipendiji srpske vlade i novcu koji je dobivao izvještavajući za splitski časopis Sloboda. Zapisao je tih pariških dana: ‘’Cijeli mjeseci – mlijeko i kruh, nekada čokolada, a često zrak. Nije radost živjeti bez sredstava u Parizu’’.
„Vrijeme provodi u nacionalnoj biblioteci, sluša mnoga predavanja na Sorbonnei, ali zalazi i u Rotondu, kavanu koju posjećuju mnogi umjetnici, pjesnici, pisci, novinari. U Rotondu zalaze Jean Cocteau, Ilja Erenburg, Modigliani, Picasso… Pariz je i grad u kojem upoznaje Lucille, svoju veliku i, dakako, nesretnu ljubav. Političke igre i previranja postaju sve opasnija, razočaranja i porazi se gomilaju i rezultiraju njegovim potpunim živčanim slomom. Očaj i beznađe koje ga je obuzelo, vapaj koji nije imao kome uputiti, pretočio je u ‘Svakidašnju jadikovku’, pjesmu koja ga je odredila kao pjesnika te vremenom postala nezaobilazan dio našeg kulturnog nasljeđa“, govori urednica HRT-ove serije.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, 1940., Ujević je iz Splita ponovno došao u Zagreb. Dobio je stalni posao u sindikalnom glasilu Pravici. 1941. je prešao je kao prevoditelj u Croatiu, državnu agenciju vijesti NDH.
Pjesma ‘Vitezovi šafrana’ koju je napisao 1939. će nakon rata biti krunski dokazi njegove kolaboracije s NDH, iako odbio učlaniti se u ustaški pokret. Kazna za suradnju bila je pet godina neobjavljivanja. Ne objavljivati značilo je ne samo nemati od čega živjeti, značilo je to za Tina nemati za što živjeti. Utjehu je našao u intenzivnom prevođenju i čitanju i tako je uspio dočekati 1951., kada ga je Savez književnika Jugoslavije ponovno primio u članstvo i ukinuo zabranu objavljivanja. Dane provodi u kavani Tip-Top gdje ima i svoj stol, a večeri u sobičku u Selskoj. Piše, ali sada većinom poeziju, prevodi i dalje te je prvi put uspio uštedjeti i nešto novca.
Umro je u Zagrebu 12. studenoga 1955.
Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke:
Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. „Ma ne morate mi se ispričavati”, rekao je Tin, “iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara”, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.
Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: „Kako hoćete da vas obrijem?”. – „Bez riječi” – odgovori mu mirno Tin.
Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. „Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju” – odgovori im Ujević.
Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: „Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer.” Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: „Ne, prijatelju, rekao si dva!”. Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivac mu je morao platiti piće.