Subota, 13. travnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Napustila sam HDZ 1994. zbog Mesićeva lopovluka

Intervju tjedna s Inom Vukić – ikonom hrvatskoga iseljeništva

 

Razgovarao: glavni urednik Vlado Kolak

O životu u Australiji za vrijeme bivše države, aktivnostima iseljeništva u stvaranju Hrvatske, problemima oko povratka u Domovinu i mnogim drugim temama razgovarali smo s ikonom hrvatskoga iseljeništva, Inom Vukić koja živi u Australiji.

Možete li se za početak predstaviti čitateljima braniteljskoga portala?

Rođena sam 1949. godine u Žrnovu na otoku Korčuli i najmlađa sam od troje djece koju su moji roditelji Zvonimir i Luca imali. Obzirom da je moje selo, odnosno dio sela u kojem je moja obitelj živjela bilo u Drugom svjetskom ratu devastirano rođena sam dakle u adaptiranoj, za življenje skućenoj kućici, koja je prije Drugog svjetskog rata služila kao konoba jer kuća moje obitelji izgorjela je tijekom rata kao i veliki broj kuća u mom selu.

Rođena u domoljubnom okružju

Na mnogima su još dan danas sive fasade od te paleži koje nam ne dopuštaju zaboraviti da smo se mi Hrvati pod teškim i bolnim uvjetima i tada žestoko borili za neovisnost Hrvatske. Kako bi možda dodatno prikazala moralno i hrvatsko domoljublje u kojem sam rođena želim istaknuti da sam se rodila na otoku koji je 1921. pripojen Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca u kojem istom trenu se moralna odnosno politička scena podijelila u dvije osnovne struje. Jednu su struju tvorili protivnici, a drugu zagovaratelji unitarizma, centralizma i monarhizma. Prva se struja okupila oko nauka braće Radić i Hrvatske republikanske seljačke stranke, a drugi oko ideologije Svetozara Pribićevića i njegove Demokratske stranke, odnosno režimske Narodne radikalne stranke. Za ove potonje je do danas ostao u narodu naziv – jugonacionalisti, a mi ostali smo najčešće lažno i zlobno nazivani Ustašama. Moj pokojni otac je branio granice NDH kao časnik u Domobranskoj vojsci i tako oblikovao moje djetinjstvo nastojanjima za neovisnost Hrvatske i neprihvaćanje komunističke Jugoslavije ili bilo koje vrste Jugoslavije.

Iz Australije sam se bila vratila 1970-ih (u koju sam doselila 1962.) u Hrvatsku gdje sam živjela, studirala, sudjelovala u studenskim akcijama Hrvatskog proljeća i od 1976. radila u Zagrebu. Veliki pritisak za aktiviranje u komunističku partiju me potjerao natrag u Australiju 1980. godine. U tom sam se gradu i vjenčala i iz tog braka dobila kćerku koja mi je prije nešto više od četiri godine darovala unučicu.

Posjedujem dvije sveučilišne diplome – Jednopredmetna psihologija sa Sveučulišta Zagreb, Psihologija sa Sveučilišta Novog Južnog Walesa u Sydneyu te Magisterij kliničke psihologije sa Sydney sveučilita. Imam i diplomu Upravljanja ili Managementa s Australskog instituta za menedžment. Prošle sam godine otišla u mirovinu kao CEO/Glavna izvršna direktorica usluga za mentalno zdravlje i invaliditet za sjeverni Sydney koje financira federalna vlada Australije. Od 1980. do mirovine 2023. nakon povratka u Australiju radila sam kao klinički psiholog u psihijatrijskom sustavu zdravstva onda sam 1988. krenula velikim usponom u austraskoj državnoj službi u kojim sam ulogama unutar ministarstva zdravstva bila visoko svrstana, vodeći velike i revolucionarne državne projekte u području mentalnog zdravlja i invaliditeta, poput zatvaranja nekih od psihijatrijskih bolnica i dijelova bolnica s osobama s invaliditetom te raseljavanje pacijenata s potrebnom njegom u njihove nove domove, kuće ili stanove, unutar zajednica. Zadnjih 30 godina sam bila Glavna izvršna direktorica tih vladinih usluga pa se ukupno može reći da sam uspjela uklopiti se u australsko društvo na visokoj razini upravljanja državnim službama i uslugama. Moje vrijeme i nakon mirovine s punog radnog vremena je prepuni raznih obveza i aktivnosti. Nastavljam kao konzultantica pri vladinim revizijama usluga za invaliditet u svrhe potvrđivanja pridržavanju zakonima te kontrole protiv korupcije itd. 2011. sam na prijedlog mladih u Australiji i SADu treće ili četcrte generacije Hrvata krenula sa mojim izuzetno široko po svijetu čitanim blogom na engleskom jeziku “Hrvatska, rat, i budućnost” www.inavukic.com . Kako je većina mainstream medija sa Zapada krivo i lažno pisala o Hrvatskoj povijesti (osobito iz Drugoga svjetskog rata) i Domovinskom ratu mladež me zamolila da ja pišem istinu i pokrenem blog webstranicu. Ponosna sam na to da su moji članci zapaženi i citirani u brojnim akademskim radovima te sveučilišnim knjigama koje se bave povezanim temama kao što su tranzicija iz komunizma u demokraciju, hrvatski Domovinski rat, Međunarodna pravda, povijest Hrvata, itd. Pisanje članaka, uz potrebno istraživanje, mi zauzima pokoji dan svakog tjedna, ali vrijedi truda jer hvala Bogu širenje hrvatske istine i na ovaj način dobilo je relativno veliko priznanje i zapaženost u svijetu. Pišem knjigu o ulozi iseljeništva u stvaranju neovisne Republike Hrvatske. Dopredsjednica sam Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini/HAZUDD putem koje sam aktivna u izdavanju knjiga stranih autora o hrvatskoj istini – npr. Bleiburg tragedija, Jasenovac, spašavanje Židova u NDH itd, na engleskom i njemačkom. Član sam Upravnih odbora par udruga unutar hrvatske zajednice u Australiji čija je misija očuvanje hrvatske kulture i jezika i tradicije u Australiji pa i u svijetu. Dakle, teško mi je ovdje nabrojiti sve čim se bavim jer je toga mnogo, no hvala Bogu većina toga je iz ljubavi za neovisnu Hrvatskoj. No, kako mi je profesionalno zanimanje i u Političkoj psihologiji našla sam i mjesta za te djelatnosti za veće australske političke stranke.

Kao djevojčica ste izbjegli u Australiju. Zašto? Je li vas to preseljenje i gubitak prijatelja tada potreslo?

Proganjan gotovo cijelo desetljeće nakon Drugoga svjetskog rata od strane komunista do te mjere da mu je konačno bilo uskraćeno i raditi odnosno dobivanje poslova kao kamenoklesar  – jer je odbijao učlaniti se u Partiju – i tako hraniti svoju obitelj moj pokojni je otac bio taj koji je 1957. godine izbjegao i završio u Sydneyu, Australija. Moja majka, brat, sestra i ja smo mu se pridružili u kolovozu 1962. godine kada su granice Jugoslavije bile slobodnije, no ipak smo papire za odlazak i zdravstvene preglede u Splitu za australsku vizu obavljali u najvećoj tajnosti sve do dana odlaska kada su nas rodbina i prijatelji ispratili na korčulanskoj rivi. Ne znam koliko je čitateljima poznata činjenica da su mnogi anti-komunisti progonjeni od strane komunista bježali s otoka Korčule (a i svih otoka i obalnih mjesta) 1950-tih u barci na vesla, noseći sa sobom suhe smokve i vodu, bježali noću u najvećoj tajnosti preko Jadrana do Italije gdje su bili smještavani u izbjegličke kampove i onda upućeni u razne Zapadne zemlje na rad. Taj bijeg je bio opasan jer jugoslavenska naoružana granična policija je kružila non-stop po Jadranu pa su mnogi uhvaćeni i slani na Goli otok i druge zatvore i ginuli. Moja majka, sestra, brat i ja smo otputovali u Australiju uz pomoć Caritasa – ta je katolička udruga pomagala tako bježati gotovo svima iz Hrvatske u ono vrijeme pa i nama; platili su naše brodske karte za Australiju i onda smo mi to vraćali.

Moj odlazak s Korčule bio je žalostan za mene osobno. Niti na jednoj fotografiji s rive u Korčuli kada su nas ispraćali nema osmjeha na mom licu. Srce mi je bilo radosno da ću nakon pet godina opet biti s tatom ali odlazak u nepoznato i gubitak onog djetinjstva kojeg sam znala bio je težak. No, radoznalost da ću i ja vidjeti taj strani “bogati i slobodni” svijet zvan “Amerika” o kojemu su s posebnim čarom pričali stari povratnici po otoku me je isto tako dobro nosila cijelih 6 tjedana putovanja do Sydneya. Niti jedan odlazak, odnosno bijeg, iz domovine i iz komfora poznatog nije bio lagan bez obzira zbog kojih se okolnosti moralo odlaziti. Čamila sam iz Australije za Hrvatskom pa sam 1970. godine bila došla natrag, s planom studiranja i življenja u Hrvatskoj. Sjećam se mojih suznih očiju kada je autobus s kojim sam se vratila na Korčulu otkrio na vidiku taj gradić, na drugoj strani Pelješkog kanala. Ali te suze su se ubrzo pretvorile u razočarenje u ljude za koje smo mnogi domoljubi mislili da se nikada neće “prodati” partiji.  Ta me je spoznaja možda više potresla nego sam odlazak 1962. I tako je to bio prvi put u mom životu da sam i ja na svojoj koži doživjela osobno onu neopipljivu, ali osjetljivu netoleranciju koju su mnogi, prema pričama koje sam znala čuti, izražavali u Jugoslaviji prema iseljeništvu. Od tih trenutaka gubitak većine prijatelja iz djetinjstva mi nije bio važan, jer ljubav za Hrvatsku bila je u meni jača.

Kako ste se snašli, jeste li već znali engleski ili ste morali učiti izpočetka?

Kada sam prvi puta stigla u Australiju 1962. godine bilo mi je 13 godina i nisam ni riječi engleski znala osim hvala. U školi, u Žrnovu, smo učili njemački. Australija je tada bila zemlja koja je širokogrudno primala doseljenike pa je početak mojeg školovanja bio označen posebnom pažnjom – dobila sam zadatak u školi da napišem esej na hrvatskom jeziku o bilo čemu. Taj su esej poslali na prijevod i tako dobili predodžbu o mojim sposobnostima i inteligenciji. Nije tada bilo posebne pomoći za djecu u školi koji nisu znali engleski pa je prvih šest mjeseci bilo veoma naporno za mene jer sam gradivo nosila kući poslije škole i koristeći se riječnikom prevađala. No, postupno sam se prirodnim putem uklopila u engleski; 1967. godine sam visokim ocjenama položila veliku maturu na temelju kojih ocjena sam imala pravo odmah se upisati na fakultet, što je bilo rijetko za djecu tako “friških” doseljenika. Vrijedilo je gledati sjaj ponosa u očima mog pokojnog oca. Snašla sam se u školi bez znanja engleskog jezika i zahvaljujući nekolicini djevojčica, Australki, koje su se trudile objašnjavati mi na sve moguće načine što se događa i učiti me engleske riječi u dvorištu škole umjesto da su se igrale.

Mukotrpno učenje jezika

Moji su roditelji pohađali večernju školu engleskog jezika što je organizirala besplatno australska vlada u lokalnoj osnovnoj školi nekoliko godina pa smo tako zajedno vježbali jezik oko obiteljskog stola i prilikom gledanja televizije. Sve mi je to pomoglo napredovati i snaći se u tom novom svijetu punom prilika o kojima ni sanjati kao dijete nisam mogla – npr. pojesti cijelu jabuku bez potrebe da ju se komadićima dijeli oko stola, vožnja pomičnim stepenicama me posebno na početku vukla, itd.. To su bile godine svojevrsnog kulturnog šoka, gotovo sve u mojoj svakodnevnici bilo je strano i nepoznato – priključiti se u strani život nikada nije lako pa nije bilo ni tada. No, sve te poteškoće nisu bile ništa naspram onih vezanih uz političku opsesiju i proganjanja raznih oblika zbog kojih se otišlo u strani svijet. Sjećam se, bilo mi je 10 godina i za 25. svibnja, Titovog rođendana, moja je škola u Žrnovu autobus pun nas djece odvažala do Pupnata ili Vela Luke na drugu stranu otoka da bi jedan po jedan se izmjenivali trčeći ispred vozećeg autobusa vraćajući se prema Žrnovu noseći metalnu štafetu u ruci – djeca domobrana kao što sam bila ja bila su prisiljavanja trčati ispred autobusa najdulje staze što je bilo teško fizički izdržati. Mučenje! Kazna bez krimena! Vrijeđanje! Ismijavanje! Iživljavanje!

Kad ste se i kako uključili u hrvatske klubove?

Obzirom da je moj otac kupio kuću u kojem smo u predjelu Sydneya zvanom Sjeverna obala živjeli najviše smo se kao obitelj uključili u zabavne i plesne programe koje je 1960-tih organiziralo Hrvatsko društvo Blato nedaleko naše kuće. To društvo nije imalo klupske prostorije već je iznajmljivalo dvoranu u zgradi općine. Obiteljski je prijatelj s vremena na vrijeme vodio moju sestru i mene na ples u dosta daleko smješten od naše kuće Hrvatski klub “Kralj Tomislav” koji i dan danas postoji i kojeg rado posjećujem.  To je što se tiče mojih odlazaka po hrvatskim klubovima do 1970. Dodatno, odmah po našem dolasku u Sydney 1962. godine posjetio nas je župnik pater Rok Romac iz, prvog u Sydneyu, Hrvatskog katoličkog centra sv Antun u Summer Hillu, Sydney, te nas upoznao sa Hrvatskom katoličkom zajednicom u Sydneyu i raznim aktivnostima od vjeronauka do kulturnih događaja. Tako su Hrvatska crkva i njezine aktivnosti te Hrvatski društveni klubovi gore navedeni  bili dio mojeg života tijekom 1960-tih u Australiji i koji su mi ulijevali naveliko potrebnu hrabrost zvati sebe Hrvaticom u ono vrijeme brutalnih laži i uništavajućih aktivnosti jugoslavenske UDB-e protiv domoljubnih Hrvata. Naime, kada bih kasnih 1960-tih na fakultetu rekla da sam Hrvatica reakcije šoka i opreznosti su neizbježno ispunjavale prostor oko mene. Već tada i kao rezultat komunističke UDB-e Hrvati Australije bivaju prokazivani kao ekstremisti, opasni ultra-nacionalisti, teroristi. Biblija, koju mi je s posvetom darovao pater Rok Romac prvih dana mojeg dolaska u Australiju bila mi je od posebne važnosti i ulijevala ponos hrvatstva ma gdje bila i na što naišla. Znate, kada vam netko pri dolasku u potpuno strani svijet daruje nešto što vam je dobro poznato onda taj dar postane centar vešeg života i snalaženja u novoj zemlji. Za mene je taj dar bila Biblija iz ruke pater Roka Romca.

1970-te sam provela u Zagrebu pa sam s hrvatskim klubovima odnosno zajednicom nastavila nakon povratka 1980. godine. Vratila sam se u Australiju taman tijekom suđenja Hrvatskoj šestorki. Svjetski poznat slučaj u kojem su za navodni pokušaj terorizma (planiranje bombardiranja sydneyske opskrbe vodom, jedno kazalište te par drugih lokacija 1979. blizu Sydneya hapšeni Hrvati Maksimilian Bebić, Mile Nekić, Vjekoslav Brajković, Anton Zvirotić te braća Ilija i Josip Kokotović). Kako su optuženi stalno tvrdili da su nevini stvorile su se grupe po Australiji čija je “zadaća” bila braniti ugled Hrvata u Australiji istinom. Danas, nakon više od 40 godina izricanja zatvorske kazne protiv Hrvatske šestorke započela je sudska istraga zbog te presude naredbom Vrhovnog suda ove države. Sumnja se uslijed mnogo toga otkrivenog da su optužnice protiv šestorke bile lažne i namještene od strane UDB-e. Ako sudska istraga koja ove godine treba biti gotova bude u prilog Hrvatske šestorke taj će slučaj ujedno značiti i najveću nepravdu pravosuđa u povijesti Australije. Tu u tim aktivnostima za pravdu sam i ja našla svoje mjesto i doprinos tijekom posljednjih tri desetljeća osobito. Neophodno je očistiti hrvatsko ime koje je komunistička Jugoslavija ocrnila u svijetu istinom i pravdom i tu ja nalazim svoje mjesto raznim aktivnostima. Tijekom godina hrvatskim se klubovima za održavanje hrvatstva u iseljeništvu pridružilo na stotine udruga koje su djelovale i djeluju u promicanju hrvatske istine, kulture, jezika, politike za neovisnost Hrvatske. Dio te scene bila sam i ostajem i ja. Osobito se intenzivirala politička potpora za neovisnost Hrvatske oko 1987. godine kada su vijesti o posjetama Dr. Franje Tuđmana iseljeništvu i njegovim idejama o osamostaljenju dopirale do nas u Australiju gotovo svakog dana. To je dakle donijelo novu živu nadu da naš dugogodišnji zajednički san, neovisna Hrvatska,  ima velike izglede ostvaraja. I na tom sam se putu istaknula svojim aktivnostima kroz sve Hrvatske klubove u Australiji, diljem svijeta te brojne udruge.

Odlikovanje od predsjednika Tuđmana

Za svoje sam znatne zasluge iz iseljeništva u stvaranju neovisne države Hrvatske te zasluge vezane za Domovinski rat primila za Dan hrvatske državnosti 1995. godine dva odličja od Predsjednika Dr Franje Tuđmana – Red hrvatskog trolista i Spomenica domovinskog rata. Mato Tkalčević me u svojoj knjizi iz 1999. “Povijest Hrvata u Australiji” opisao kao najistaknutiju ženu Hrvaticu u Australiji u političkom i drugom djelovanju vezano za neovisnost Hrvatske, i u iseljništvu, tijekom Domovinskog rata i nakon njega. Pa eto, ovo možda puno govori o meni iako sve u jednoj rečenici jer imam puno više toga nego što ovdje spominjem čime sam se za dobrobit Hrvatske bavila i bavim.

Glasnogovornica Hrvata u Australiji

Tijekom Domovinskog rata lobirala sam gotovo neprestalno za širenja po svim državama za međunarodno priznanje Hrvatske. Često sam bila gost australskih mainstream televizijskih postaja kao glasnogovornica Hrvata u Australiji. Bila sam aktivistica protiv TANJUG-ovih lažnih vijesti. Uspješno sam, osobnim trudom, lansirala dnevne vijesti HINE u Australiji u ono vrijeme. Bila sam organizatorica brojnih nastupa i akcija za sakupljanje goleme novčane i ine pomoći obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te zbrinjavanje izbjeglica i prognanika u Hrvatskoj tijekom rata. Od veljače 1992. godine do veljače 1993. radila sam na prvim diplomatsko-konzularnim poslovima RH u Australiji u svom vlastitom domu, a početkom 1993. po izboru hrvatske zajednice u Sydneyu radila sam besplatno iz ljubavi za Hrvatsku kao tzv. Izvršna upraviteljica na uspostavi prvih službenih DKP ureda (generalnih konzulata i veleposlanstva) u Australiji koja su financirana od hrvatskog iseljeništva Australije. Od polovice 1992. bila  sam koordinatorica na ovom dijelu svijeta udruge Spasite djecu Hrvatske/Humanitarna zaklada za djecu Hrvatske koju je utemeljila pokojna Ankica Tuđman putem kojem sam pronalazila financijske sponzore za stotine hrvatske djece, ratne siročadi koji su u Domovinskom ratu izgubili jednog ili oba roditelja što je  Ankica Tuđman dijelom i spomenula u svojoj knjizi “Moj život s Francekom”.

Napustila sam HDZ 1994. zbog Mesićeva lopovluka

Od konca 1991. do početka 1994. godine bila sam politička tajnica HDZ-a u Sydneyu te u koordinaciji HDZ-a Australije i Novog Zelanda. U toj sam ulozi najviše radila na sakupljanju novčane, humanitarne i druge pomoći Hrvatskoj, na organizaciji prosvjeda protiv srpskog agresora u Hrvatskoj i protiv rata, na lobiranju za hrvatsku istinu, na uspostavi diplomatske mreže za Hrvatsku tako da kada su u ožujku 1993. stigli prvi karijerni konzuli RH u Australiji sve im je bilo spremno za rad. U veljači 1994. napustila sam članstvo u HDZ-u i to nakon par godina neuspješne borbe oko nestalog novca i čekova koje je Hrvatska zajednica poklonila za pomoć Hrvatskoj, a osobito onih koji su bili predani 1992. godine Stjepanu Mesiću da ponese bolnici u Gospiću te za bankovni račun Hrvatskog nacionalnog fonda u Villachu, Austrija. Ta priča mogućeg ratnog profiterstva se još nastavlja.

Kako je bilo Hrvat u Australiji za vrijeme Jugoslavije?

Biti Hrvat, domoljubni Hrvat, a ne jugoslavenski Hrvat, u Australiji tijekom Jugoslavije bilo je, blago rečeno, parajuće bolno. Kako režim Jugoslavije nije podnosio domoljubne Hrvate koji su pobjegli iz Jugoslavije, komunistička je Jugoslavija putem UDB-e uporno i okrutno, lažima i podmetanjima radila na crnjenju hrvatskog imena. Prikazivali su Hrvate kao ubojice i opasne teroriste pa možete zamisliti kako nam je bilo. Komunistički nas je režim farbao bojama tzv. ekstremističke političke emigracije koja šteti i prijeti grozotama zapadnom društvu. To je bila notorna laž. Jedan od ohrabrujućih poteza australske konzervativne vlade za poštenje i ponos hrvatstva u Australiji bio je govor u parlamentu u kolovozu 1964. godine premijera Sir Roberta Menziesa kojim je dao do znanja svijetu da “očekuje da će se doseljenici iz Hrvatske nastaviti boriti za neovisnost Hrvatske od Jugoslavije u Australiji i da su dobrodošli boriti se, ali samo ako u tome ne krše zakone Australije”. Ovaj dobronamjerni govor u parlamentu Australije desetljećima je davao vjetar u leđa državotvornim Hrvatima i Hrvaticama u Australiji. I vjerujem da je takvo razumijevanje za borbu za slobodu mnoge hrabrio da sebe i dalje zovu Hrvatima u onom neprijateljskom okružju što ga UDB-a bila uplela u australsko multikulturalno društvo gdje je bilo normalno pitati nekog odakle i iz koje zemlje dolazi. Mnogi se nisu usudili za reći da su Hrvati, već govoriti kako su iz Jugoslavije, kako nisu nikakvi ekstremisti već normalni ljudi željni i zaslužni slobode. Uglavnom, radi straha od predrasuda ili gorkih društvenih posljedica, najčešće je teško bilo reći unutar šire australske zajednice da si Hrvat ili Hrvatica. Opak brojni od nas smo nastavljali uzdignute glave sebe zvati Hrvatima.

Jesu li naši ljudi u klubovima bili spremni kad je počela agresija na Hrvatsku?

Kada se u Hrvatskoj 1989. krenulo višestranačje, krenule su pripreme i po Australiji, bez oklijevanja. Otvarali su se ogranci političkih stranaka iz Hrvatske u Australiji. Broj se aktivnih za neovisnost Hrvatske po hrvatskim klubovima Australije gotovo utrostručio preko noći. Naime, veliki broj domoljubnih Hrvata koji nisu ili su rijetko dolazli po klubovima ubrzo su se počeli gomilati oko hrvatskih klubova koji su postali centar okupljanja i aktivnosti za stvaranje neovisne Hrvatske. U Sydneyu je tada bilo 7 velikih hrvatskih klubova. Pet ih je uvijek vijorilo zastavu s hrvatskom šahovnicom, a dva su vijorila jugoslovensku zastavu. Ova potonja dva su 1992. skinuli jugoslavensku zastavu i nadomjestili ju hrvatskom i u tom se trenutku iz istih odvojila manjina koja je i dalje bila ostala projugoslavenska. Hrvatski su klubovi odmah zasukali rukave i primili se posla lobiranja za slobodu Hrvatske australskim političarima, sakupljanja novčane pomoći, otvaranje novih hrvatskih radio postaja i novina u Australiji. Gotovo sve je vrvilo masovnošću potpore domovini i ljubavlju i zajedništvom za neovisnu Hrvatsku. Tu euforiju i ljubav za domovinom samo može u životu potpuno znati onaj koji je to sve i doživljavao, gledao ili sudjelovao.

Ja bih rekla da se Hrvatska zajednica u Australiji počela pripremati stati na branik napadnute domovine puno prije same srpske agresije. Kada je agresija počela u “tren oka” su na tlu uskrsnule mnoge inicijative i akcije za pomoć. U “tren oka” su brojni momci rođeni u Australiji hrvatskog podrijetla objesili putnu torbu o rame i pošli u Hrvatsku pridružiti se dragovoljcima, braniteljima, i to puno govori o spremnosti. Kad smo već kod riječi “spremni” potrebno je i napomenuti da su domoljubni Hrvati u iseljenštvu desetljećima prije agresije na Hrvatsku odgajali svoju djecu da im uvijek pozdrav “Za dom spremni” bude potvrda ljubavi prema zemlji Hrvatskoj i njezinom narodu kojem oni rođenjem pripadaju. No, danas se silom ostatka bivšeg režima taj simbol ljubavi i domoljublja na svaki način pokušava uništiti i izvrijeđati.

Bez iseljeništva ne bi bilo Hrvatske

Dakle, domoljubno je hrvatsko iseljeništvo desetljećima imalo jedan jedini cilj koji je povezivao hrvatsku zajednicu u jedno tijelo. Taj cilj je bio imati neovisnu Hrvatsku! I tako je stvaranje, malo po malo, političke i materijalne platforme koja bi pomogla ostvarenju tog cilja tijekom desetljeća, osobito od 1950-tih, pokazalo učinkovitost bez presedana! Bez presedana jer bez iseljeništva i njegove uloge mi danas sigurno ne bi imali neovisnu Hrvatsku; to su u brojnim prilikama potvrdili i brojni državnici i državotvorci u Hrvatskoj pa i međunarodno u zadnjih tridesetak godina osobito.

Olujom je 1995 stvorena neovisna i slobodna Hrvatska. Je li to država koju su sanjali naši iseljenici i ako nije zašto nije?

Ukratko, ističe se konsezus iseljeništva koje se žrtvovalo na brojne načine zajedno s domovinskim Hrvatima u stvaranju današnje neovisne Hrvatske da ova Hrvatska nije ona o kojoj se sanjalo i koju se tada krvavo stvaralo. Po mojem mišljenju i uvjerenju to duboko razočarenje se temelji na sustavnom potiskivanju i omalovažavanju uloge i vrijednosti Domovinskog rata od 2000. godine. Razni pokušaji kriminalizacije Domovinskog rata napravili su i to da su se domoljubni Hrvati u iseljeništva ponovno našli, kao i za vremena djelovanja UDBe, u neprijateljskim vodama, čiji su izvori dolazili baš iz Hrvatske i njezinih hodnika političke moći, u kojima su se opet morali aktivirati u obrani hrvatske istine i vlastitog dičnog identiteta. Raznorazni načini pokušaja izjednačavanja žrtve s agresorom naveliko su okrenuli priču prava samoopredjeljenja i obrane od brutalne jugosrpske agresije u nešto veoma ružno i iscrpljujuće. Umjesto da je tada Hrvatska, jer konačno je rat završio 1998. reintegracijom svih ostalih okupiranih hrvatskih teritorija, primila posla dizanja većih spomenika hrvatskim braniteljima od onih koje je Jugoslavija gradila za tzv. NOB, organiziranja nacionalnih proslava velebne pobjede u Domovinskom ratu kao središnjem uporištu i temelju neovisne Hrvatske, ona je krenula političkim mjerama umirovljavanja brojnih i istaknutih generala Hrvatske vojske te umirovljavanju iz radnog doprinosa državi tisuća branitelja kojima su date ratne invalidske mirovine iako je većina njih još u sebi imala mnogo radnog potencijala. Po mom mišljenju to je neoprostivi krimen države protiv svojih branitelja. Po mojem viđenju i to je bila neprijateljska strategija da se uguši potencijal za razvoj onakve Hrvatske za kakvu se borilo. Zadnji su udari u ovoj rušilačkoj domeni vrijednosti Domovinskog rata, odnosno onih koji su tu pobjedu i donijeli, koaliranje u vladi s hrvatskim Srbima koji su povezani s pobunjenim Srbima i agresijom, a ne s onima koji su se rame uz rame borili s Hrvatima u obrani Hrvatske od srpske agresije. U iseljeništvu je hrvatska diplomacija od 2000. godine vidno, a sigurno i po naredbi politike na vlasti, i postupno krenula putem omalovažavanja i ignoriranja najaktivnijih državotvornih Hrvata Hrvatske Hrvatskoj kojeg su nosili naši najučinkovitiji aktivisti. Stječe se dojam da se iz Hrvatske želi svijetu prikazati kako je današnja Hrvatska počela 1945. ulaskom partizana u Zagreb, a ne pobjedom u Domovinskom ratu i glasovanjem 1991. na referendumu za neovisnost skoro 94% birača!

U Hrvatskoj je još moć “iza šaltera”

Predsjednik Dr Franjo Tuđman je u svom govoru na inauguraciji Hrvatskoga sabora 30. svibnja 1990. slikovito govorio i o Hrvatskoj koju smo sanjali i mi iseljenici. Predočio je neke najhitnije neposredne zadaće koje stoje pred novom demokratskom vlasti od kojih se malo koja ostvarila u potpunosti ili znatno. Njegovo oslanjanje, donekle, za razvoj demokracije u Hrvatskoj na umijeće i iskustva iz hrvatskog iseljeništva danas se svodi na to da hrvatska vlada pretvara u neprijatelje pojedince (ne političke stranke jer posao je političkih stranaka kritizirati one koji su u vlasti te ukazivati na bitne propuste i greške) koji im kritiziraju poteze ili zakone unutar Hrvatske i često iz dijaspore pružaju konstruktivne inicijative za bolje promjene. Kritika ili pritužbe su u stvari važan alat razvoja i praćenja stanja demokracije, ali ne i u nekim bivšim komunističkim zemljama kojima pripada i Hrvatska. Neki savjetnici hrvatske vlade i ministarstava ponekada nastupaju kao neki intelektualni patuljci koji čini se ne znaju mnogo o demokraciji i poštivanju svih građana, bez obzira tko za koga glasovao, i koriste moć radnog mjesta da bi otuđili iz napretka demokracije sve one koji njima ne idu niz dlaku. Dakle, dosta toga podsjeća na bivšu Jugoslaviju, a sve te silne vlade u Hrvatskoj od 2000. godine, odnosno od završetka Domovinskog rata nisu uspjele promjeniti po mom viđenju najveće zlo i gnijezdo korupcije iz komunističke Jugoslavije, a to je da se gotovo sva moć po pitanjima dnevnog života građana nalazi još uvijek “iza šaltera” a ne ispred šaltera gdje stoji obični građanin. I život i rad u jednoj pravoj demokraciji vas nauči da tako pozicionirana moć samo hrani korupciju, mito, nepotizam i slično, od lokalne uprave odnosno općine do nacionalne razine.

Gospodarstveno govoreći, da nema novaca Europske unije, koji bi dolazio u Hrvatsku bez obzira koja je politička stranka na vlasti, Hrvatska danas bi bila gotovo zemlja prosjaka. Po mom viđenju to bi bilo tako upravo zato što se uništila namjerno snaga stvaralaštva koju su donosili branitelji iz Domovinskog rata i domoljubno iseljeništvo te čvrsta povezanost iseljene s domovinskom Hrvatskom. I ako jednog dana Europska unija propadne Hrvatska će ostati bez oslona na vlastiti narod i svoje iseljeništvo. Ne postoji “plan B”. Ima jedna mudra izreka na Zapadu koja govori “ne grizi ruku koja te hrani”, a čini se da se to upravo radi iseljeništvu.

Povratak iseljenika je loš. Zašto se iseljenici ne vraćaju u Domovinu?

Često čujem, iz diplomatskih i drugih krugova, kako se u zadnjih pet ili šest godina vraća znatno više iseljenika u Hrvatsku nego ikada prije. Broj povratnika se specifično ne prikazuje javno niti postoji nekakav registar za to koliko je meni poznato, mada postoje podaci useljavanja u Hrvatsku. Isto tako povratak iz iseljeništva nekog iz prekomorske zemlje nije isto kao povratak nekog tko je recimo dugo godina na radu u Njemačkoj ili po Europi i dolazi u Hrvatsku nekoliko puta godišnje jer recimo obitelj mu živi u Hrvatskoj.

Ništa se ne smije kritizirati

Vjerujem da je povratak iseljeništva iz prekomorskih zemalja isti ako ne i manji od onih valova povratnika koji su se pojavljivali recimo 1980-tih kada su se nakon dvadeset ili trideset godina u iseljeništvu mnogi odlučili na povratak „kući“ i tamo dočekati starost ili smrt. Osobno poznajem nekoliko mlađih obitelji u Australiji koji su se vratili u Hrvatsku tijekom zadnjih deset godina s namjerom da u Hrvatskoj ostanu i živjeti. Neki su se snašli i uspjeli, a neki su se vratili natrag u Australiju. Svi su imali nekakvu sigurnosnu mrežu u Australiji koja ih je čekala u slučaju povratka u Australiju ili potrebe pri ostanku u Hrvatskoj. Oni koji su se nakon par godina u Hrvatskoj vratili u Australiju uglavnom su se tužili i tuže se  na nedostatak mogućnosti za stručni napredak, na nepotizam u zapošljavanju, na zdravstveni i školski sustav, na nedostatak vladinih programa ili usluga informacija koje bi olakšale tranziciju u novi okoliš i društvo povratnicima, itd. Iseljenici u mirovini koji se vraćaju često odustaju radi duplog oporezivanja njihovih stranih mirovina te relativno  preskupog zdravstvenog osiguranja u Hrvatskoj. Općenito se ne osjeća da je povratak iz iseljeništva važan za Hrvatsku jer da jest bilo bi sve to skupa bolje organizirano unutar neke nacionalne strategije koja uključuje i praktičnu pomoć te pomoć pri asimiliranja povratnika u društvo Hrvatske.

Hrvatska su politička usta puna retorike u zadnjih par desetljeća kako je iseljeništvo važno za Hrvatsku, kako treba poduzimati sve moguće da se poveća povratak, kako su znanje i iskustva stečena u iseljeništvu u razvijem državama od velike važnosti za Hrvatsku pa ih treba privući u Hrvatsku, itd. I što je od svega toga danas? U Hrvatskoj je rasprostranjen u umrežen nekakav komični politički i stručni elitizam koji jednostavno ne vidi i ne gleda da netko drugi možda bolje zna od njih i pronađe načina da te „sposobnije“ uključi u proces razvoja Hrvatske. Mislim da većina domoljubnih iseljenika duboko sumnja u sustav vrijednosti koji vlada Hrvatskom u posljednjih par desetljeća i doživljava taj sustav kao stran i neprihvatljiv jer – borili su se pri stvaranju neovisne Hrvatske za sasvim drugačiji sustav vrijednosti, onaj njima blizak iz življenja u iseljeništvu, bliži demokratskom poretku i vladavini prava, a ne bivšoj državi komunističkog režima koja je nadasve mrzila domoljubne Hrvate. Prije desetak godina se u Hrvatskoj stvorio takozvani Središnji vladin ured za Hrvate izvan RH i taj ured sakuplja oko sebe takozvane savjetnike ili predstavnike iseljeništva, ima ih oko pedeset možda. Kada se sagledaju činjenice da nitko koga ne nominira neka udruga ili klub ne može ni blizu onda imate recept za političke namještaljke, jer recimo istaknuti pojedinac koji ne zalazi u klubove i društva, a takvih ima na pretek, ni u snu ne može biti nominiran u to tijelo! Prije nekoliko sam godina postavljala pitanja o tome vlastima u Hrvatskoj jer način nominiranja i izbora tih predstavnika (gdje veleposlanstva filtriraju nominacije evidentno ne prema nekom kriteriju zasluga ili sposobnosti nego prema političkom opredjeljenju) nije u potpunom smislu demokratičan, a većina u iseljeništvu niti zna ime onog tko ih tobože tamo predstavlja. Zamolila sam da se razmisli o mijenjanju tog dijela zakona o odnosima s iseljeništvom i umjesto da se ozbiljno posluša i vidi imali li smisla to o čemu ja govorim postala sam gotovo nepoželjna osoba što se tiče tog ureda, jer eto ja kritiziram! No, kruha mi nikada nije davao niti će mi davati taj ured pa ja osobno zbog toga nisam na gubitku, ali su zato na gubitku primijenjena demokracija i građanska prava. Sličnih primjera odnošenja prema pojedincima iz iseljeništva koji dobronamjerno koriste svoje ljudsko pravo uključenosti u politički život Hrvatske i koji kritiziraju odnosne pružaju moguća rješenja na uvid ima u Hrvatskoj na pretek, a moj je ovaj primjer sitnica, ali i bitan.

Problem je pravosuđe i korupcija

Također, mislim da veliki broj hrvatskih iseljenika nema povjerenja u vođenju države i upravljanju istom, a znatan dio tog nepovjerenja leži u pravosuđu i percipirano namjernoj neučinkovitosti u procesuiranju korupcije. Vjerujem da se povratak neće poboljšati sve dotle dok hrvatske vlasti istinski ne prihvate iseljeništvo kao jednaki partner u stvaranju odnosno u razvoju bolje Hrvatske. Ali za to postići neophodno je, po mojem osobnom mišljenju koje se formiralo desetljećima političkog djelovanja kako za neovisnu Hrvatsku, tako i za Australiju, prvo svjesno i namjerno uzdignuti značaj i vrijednosti Domovinskog rata unutar same Hrvatske.

 

 

Najnovije

 Jurčević: Sada odlučujemo hoće li Hrvatska i Hrvati nestati ili opstati

Nositelj liste Domovinskog pokreta i partnera u VII. izbornoj jedinici Josip Jurčević upozorio je kako su vremena slična onima s početka 90-ih, puno toga...

Dat ćemo prednost sposobnima, a ne podobnima

Razgovarao: glavni urednik Vlado Kolak   Poštovani čitatelji danas ćemo Vam predstaviti dvojicu kandidata Domovinskoga pokreta Vedrana Černya i Tomislava Josića. Pa da ih najprije kratko...

Prof. Biočić: Krivotvorenje suvremene hrvatske povijesti uz komunističke dogme – zašto Sveučilište ne reagira?

Foto:Narod.hr   Sveučilišnog profesora srednjovjekovne povijesti dr. sc. Ivu Goldsteina “krasi“ mnogo negativnih epiteta; za časnog čovjeka i znanstvenika dovoljni bi bili i samo oni koje...

Biblijska poruka 13.4.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Ne bojte se to sam ja, glavom

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje   Iv 6,16-21 Kad nasta večer, siđoše Isusovi učenici k moru, uđoše u lađicu i krenuše na onu stranu mora, u Kafarnaum. Već se...

Domovinski pokret – kamen koji odbaciše graditelji

Piše: Josip Milić   Predizborna kampanja ulazi u svoju završnicu. Ostalo je još svega nekoliko dana do predizborne šutnje i izbora. Umjesto da se, kako se...