Ne, te djevojke nisu bile heroine već heroji. Djelima su zaslužile ovu titulu, a ne njenu nježniju izvedenicu
Prvi puta izraz „heroina“ novinari su masovno upotrebljavali za veličanje stanovite Ankice Lepej, bankarske službenice koja je odala službenu tajnu i drukala medijima životnu ušteđevinu obitelji Tuđman, zapravo pišljivih 200 tisuća maraka, iznos koji danas otprilike odgovara troškovima uređenja stana Ane Mrak Taritaš. Kasnije su se pojavile i druge „heroine“, političke aktivistkinje obično s lijeve strane političkog spektra. Sve su one, više ili manje neopravdano postale sinonim ženske i građanske hrabrosti, ali prije tih žena postojale su djevojke čija je hrabrost, ali i sposobnost bila neupitna, a njihova herojska djela žive i danas.
Kaže mi prijatelj, branitelj i pripadnik Tigrova od prvih dana, da ne pišem o njoj. “Nemoj o njoj pisati, ne znaš dovoljno”, tako mi je rekao. Zato ovo i nije priča o njoj. Ona zaslužuje posebnu priču. Samo za to je potrebno prikupiti sve podatke. Ipak, moram je spomenuti. U Tigrove je došla s lažnom osobnom kartom. Imala je 16 i pol godina. Stigla je iz Bosne, niskog rasta, ali čvrste građe. Njezina pozadina bila je neka teška obiteljska priča. Ali nitko je o tome nije ništa pitao. Tada se nije pitalo previše tko si bio i zašto si došao. Bilo je važno samo da si došao pomoći i pridružio se borbi.
O ženama u Domovinskom ratu se obično govori i piše, kao o medicinskim sestrama ili liječnicama, ali se rijetko kada proučavaju istinske ratnice. Dakle, djevojke koje su ravnopravno nosile oružje i opremu te ispunjavale sve zadaće kao i muškarci. Nije mi bilo jasno kako se jedna djevojka od šesnaest i pol godina mogla snaći u borbi. Pričaju o njoj da je bila nevjerojatno sposoban vojnik. Radije bih s njom išao u akciju nego s deset frajera, rekao je o njoj jedan branitelj koji ju je bolje poznavao.
Ravnopravnost žena u društvu i jednaka zastupljenost u svim sektorima stalni je predmet javne rasprave. Zamislite što su djevojke poput ove ratnice učinile kada su se dokazale na bojnom polju, prostoru stoljećima rezerviranom isključivo za muški rod, a nitko im to nikada nije javno priznao? Otišle su u legendu. Dio njih se udao. Postale su majke, supruge i nastavile normalno živjeti, ali ipak su drugačije. Junaštvo je postalo dio njihovih ličnosti i spremne su uvijek za neočekivani čin hrabrosti, rizik na kakav se ne bi usudili mnogi muškarci.
One male iz Bosne, s početka teksta, danas više nema među nama. Kao i tisuće branitelja, oduzela si je život nakon rata. A vrijedila je, kažu njezini suborci, kao deset muških vojnika. I kako sada nju, ili neku drugu od tih iznimnih žena koje su nosile oružje i prošle bojišta zvati heroinom, kada se istim izrazom u nebesa diže i gospođe kojima je ovakvo herojstvo nepojmljivo? Ne, te djevojke nisu bile heroine već heroji. Djelima su zaslužile ovu titulu, a ne njenu nježniju izvedenicu. Neka im je vječna slava i hvala, jer ove žene su najveći heroji.
A.K