NEPOZNATI DJEČAK (Tko to može oprostiti?)
Velepromet… Užas, strava… Vrijeme stalo – Nebo šuti.
Gdje dušmana lebdi slava, gdje urliče đav’o ljuti,
Gdje na zidu ‘‘Slobo’’ piše, gdje krik smrtni uši para,
Sedamdeset ljudi diše – branitelji Vukovara.
Sveti Bono i svi svetci, pogledajte tužnu grupu;
Kom skriviše, netko reci, da na srama vise stupu?
U svom gradu svoj znoj lili, od postanka mirotvorci.
K’o hrvatski djedi bili za Dom spremni, častni borci.
Nema krivnje. Savjest čista, tuđu mrvu nisu htjeli.
Učila ih vjera Krista: Po pravdi se plaća dijeli.
Sedamdeset sirotana, jučer borci, danas ‘‘ništa’’
Sjećaju se sretnih dana, obitelji i ognjišta.
Ne. Ne plače duh junaka, zar bi junak vrli plak’o?
Al’ mrska mu srbošaka, Agresorskog rata, pak’o.
Suri orli tuđeg neba vukovarska ruše gnijezda,
Srbiju proširit treba, nek’ Petrova zasja zvijezda.
Sedamdeset ljudi sluša: Crna smrt se šulja, ceri;
Pokajanje moli duša, oko đavla žrtve mjeri.
Četnik Dule, k’o hijena, vreba, hoda, žrtvu traži,
Hladno srce od kamena bijednog stvora prijetnjom draži.
Lav obijesni gleda, reži, rakije mu nikad dosti,
Krv hrvatsku piti teži, nesretnicim’ mrvi kosti.
Sedamdeset mučenika, Bože, tko je sad na redu?
Kog će klati gladne psine da mu živom srce jedu?
‘‘Tebe hoću, tebe ne ću, danas, sutra, isto ti je.’’
Bocka Dule i popjeva: ‘‘Nema zemlje do Srbije!
Hej, bre, momče, hajde vani, kog se bojiš, Hrvatino?
Glavu gore, mirno stani, da ti leglo materino…’’
Usta mladić, ali jao, glas nečiji ljuto cvili:
‘‘Ne dirajte moga brata, smiluj mu se, striko mili.’’
Nogu dragog brace uze, priljubio uz nju lice,
Jeca, lije gorke suze, dijete majke Hrvatice.
Stariji bi bratac iš’o, mlađi nogu pustit ne će.
Viknu Dule: ‘‘Nek’ ti bude, lepe sreće – sred nesreće.’’
Odahnusmo. Nebu hvala, ima duše u krvniku.
Savjest ga je prodrmala nek ne čini zla bijedniku.
Ali jao! Božji ljudi, pijani se četnik trže:
‘‘Deder mali, mjesto brata van izlazi. Brže, brže…’’
Nasta metež, ljudi cvile, ajme, Bože, pa zar dijete,
Golobrado i nevino; što činite zvijeri klete?
Stariji se bratac diže, pred zlikovcem ruke sklapa,
Bracu ljubi, molbe niže, niz obraze suza kapa.
‘‘Gospodine, pustite ga, cvijetak je tek nježan, mlađan.
Ja ću ići mjesto njega, on je majčin sinak slađan.’’
– Bre, zaveži! Dule dreknu i odvuče žrtvu vani.
Sedamdeset ljudi jeknu, ljuta bol im srce rani.
Glas urliko: ‘‘Skidaj stvari, želim da te vidim gola.
Ne vredi ti, brale, više nevinosti a’reola!’’
‘‘Nemoj striko, sramota me, nikome kriv nisam bio.
Sažaljenja imaj na me, mrava nisam pogazio.’’
‘‘Skidaj stvari!’’ prolomi se srbovraga bijesna dreka.
Plač dječaka orio se, vrag razori hram čovjeka.
‘‘Boli, striko, boli, jako! Pustite me… Majkooo, jao!
Nemojte me živog rezat…’’ Anđeo je Boga zvao.
Velepromet… Užas, strava, sjećanja se strašna bude –
Slika ružna i krvava… Čujem roblje, svoje ljude,
Ponavljaju vječni ‘‘Zašto Rod hrvatski stradat mora?
Zar zlikovcu Bog bi prašt’o, dao mu kut rajskog dvora?’’
Slušam krike dječakove i jaučem skupa s njime;
Bog zna gdje je završio, kako mu je bilo ime.
(Mnogo godina kasnije, doznali smo da je dječak s Veleprometa ipak preživo strahote ratnih dana. Živi danas u Vukovaru)
Marija Dubravac