Poraz osmanlijske vojske koju je predvodio sultan Sulejman Veličanstveni 1529. godine pod zidinama Beča označio je kraj do tada nezaustavljivom napredovanju Turaka i doveo do stabilizacije prilika u srednjoj Europi za jedno dulje razdoblje, mada su oni i dalje nastavljali s s osvajanjem dijelove Mađarske koji su bili pod kontrolom Austrije…
U proljeće te 1529. godine, Sulejman je na području Bugarske okupio vojsku od 130 do 300 tisuća ljudi (podaci su o tomu različiti od izvora do izvora) i krenuo u osvajanje srednje Europe s nakanom daljnjih prodora na zapad.
Prije bitke za Beč, Turci su osvojili Budim porazivši malobrojne branitelje grada koji su se predali uz obećanje da će im biti pošteđeni životi. Osvajač, međutim, nije održao riječ i svi zarobljeni vojnici su pobijeni. Vijest o tomu stigla je do Beča i to je vojnike koji su branili austrijsku prijestolnicu utvrdilo u uvjerenju da se ne smiju predati nego po svaku cijenu obraniti grad.
Sama opsada započela je 27. rujna i trajala je do 14. listopada.
Zidine Beča odolijevale su topničkim plotunima, a branitelji su odbijali sve napade. Primijenili su strategiju decentralizirane obrane stvorivši tako „džepove“ otpora kroz koje napadači nisu mogli prodrijeti. Osujećeni su i turski pokušaji da se uz pomoć prokopanih tunela uvuku u grad i napadnu branitelje grada s leđa. Što je bitka dalje odmicala bilo je sve izvjesnije da Osmanlije nisu u stanju skršiti otpor kršćanske vojske. Nakon što im je počelo ponestajati hrane i vode dio vojske je obolio, a učestale su i pojave dezerterstva što je dovelo do daljnjeg slabljenja oštrice turskih napada. Položaj osvajača otežale su i jake kiše, te snijeg koji je (neuobičajeno rano za to doba godine) počeo padati, pa su Turci 12. listopada izvršili svoj posljednji neuspješni juriš, nakon čega su se u neredu povukli.
Obranu grada vodio je 71-godišnji Nikola grof Salm koji je u bitci ranjen, te je u proljeće sljedeće godine od posljedica ovog ranjavanja i umro.
Osmanlije nisu doživjele potpuni poraz samo iz razloga što je Austrija već bila oslabljena brojnim i dugotrajnim bitkama i nije imala snage uzvratiti na pravi način – protuudarom.
Turci su pokušali osvojiti Beč i u drugom pohodu (1683. godine), također bez uspjeha i to je označilo konačan kraj njihovoj ekspanziji. Od tada nadalje potiskivani su iz srednje i jugoistočne Europe što je u sljedećim desetljećima dovelo i do jačanja suprotnosti unutar samoga Carstva i slabljenja njihovog imperija.
Bio je to put ka potpunom i konačnom porazu koji se jasno nazirao već u vrijeme sklapanja Karlovačkog mira (1699. godine) kojim je Osmanlijsko carstvo trajno izgubilo sve posjede u Dalmaciji, Lici, Krbavi i Slavoniji, čime se znatno smanjilo i područje njihove najzapadnije provincije (Bosanskog ejaleta).
Autor / Zlatko Pinter