Odmah na početku svog opširnog teksta u subotnjem (27. svibnja) broju dnevnika Frankfurter Allgemeine Zeitung, novinar Michael Martens, specijaliziran za jugoistočnu Europu, a nama poznat po spornom intervjuu s Thompsonom u kojem nije ispoštovao dogovor, postavlja jednu zanimljivu tezu. On ukazuje na to da je, ako se kao datum završetka Drugog svjetskog rata uzima 8. svibnja 1945., dan kada je kapitulirala nacistička Njemačka, najveći poslijeratni pokolj u Europi nije onaj koji se dogodio u srpnju 1995. u Srebrenici nego onaj koji je se dogodio sredinom svibnja 1945. u Bleiburgu i na putevima iz ovog austrijskog sela prema jugu.
“Veći pokolj od onog u Srebrenici”
Opisujući zbivanja iz svibnja 1945., Martens piše da su deseci tisuća Hrvata i nekoliko tisuća Slovenaca, Srba i Crnogoraca pobjegli pred partizanima u Korušku, gdje su se predali britanskim trupama. Među izbjeglicama bilo je i mnogo ustaša, “pristaša hrvatskoga fašističkog režima koji je kao saveznik Nijemaca od 1941. do 1945. ubio oko 350.000 ljudi”.
Nadali su se da će ih Britanci zaštititi od osvete partizana, ali Britanci, koji su željeli biti u dobrim odnosima sa svojim tadašnjim saveznikom Titom, poslali su izbjeglice, uključujući žene i djecu, natrag u Jugoslaviju. Mnogima je to bio put u smrt, pogubljeni su bez suđenja. Točne brojke, piše Martens, nisu dostupne jer su počinitelji u socijalističkoj Jugoslaviji imali gotovo pola stoljeća da prikriju tragove i suzbiju svaku raspravu o zločinima.
“Sustavno masovno ubojstvo, koje je započelo 15. svibnja 1945. u Bleiburgu i koje je trajalo nekoliko tjedana, u svojim dimenzijama značajno premašuje događaje u Srebrenici”, piše Martens. On nadalje piše kako se, kada je broj žrtava u pitanju, broj kontinuirano penje na gore s otkrićima novih masovnih grobnica. “Nacionalistički hrvatski povjesničar i kasniji predsjednik Franjo Tuđman je 1989. pisao o 30.000 žrtava koje su izgubile život u blajburškoj tragediji. No u trenutku dok je on to pisao, su masovne grobnice još bile zatvorene. U međuvremenu su stručnjaci složni u tomu da je Tuđmanova brojka preniska. Prema najnovijim istraživanjima, najmanje 70.000 osoba je izgubilo život u masovnim ubojstvima u svibnju i lipnju 1945.”. Martens pritom spominje lokalitet u Teznom pored Maribora gdje je u samo jednom protutenkovskom jarku duljine 70 metara pronađeno gotovo 1.200 posmrtnih ostataka. Ukupno su u grobnicama oko Maribora pronađeni posmrtni ostaci oko 15.000 osoba. Većina njih su, kako navodi, bili Hrvati.
Tito bi bio osuđen na doživotnu kaznu zatvora
Michael Martens, koji je napisao nekoliko opširnih radova vezanih uz povijest jugoistočne Europe, između ostalog i biografiju Ive Andrića, ne dvoji oko toga tko nosi odgovornost za ove masovne pokolje. “Da je u ono vrijeme postojao međunarodni tribunal za Jugoslaviju, kao onaj koji je kasnije osnovan u Den Haagu, Tito bi kao vrhovni zapovjednik počinitelja morao biti optužen za ovaj zločin. Prema presudama tribunala Tito bi bio osuđen na doživotnu kaznu zatvora”, primjećuje autor.
No Tito je nakon rata stajao kao pobjednik i za vrijeme Jugoslavije se o zločinima u Bleiburgu a pogotovo ne o odgovornosti Titovih partizana nije smjelo govoriti.
Kad je riječ o krivnji ili nevinosti žrtava, Martensov je stav vrlo jasan: sve žrtve Bleiburga bile su bespomoćne – ali nisu sve bile nevine. “Svi su pretrpjeli okrutnu nepravdu, jer bi prema tadašnjem zakonu bili tretirani kao ratni zarobljenici. Činjenica da su mnogi od ubijenih i sami ubili bespomoćne ljude ne opravdava njihovo ubojstvo”, smatra Martens.
Njemački novinar piše također kako se u Hrvatskoj i danas vode nepomirljive rasprave o Bleiburgu te objašnjava da su na jednoj strani desni ekstremisti koji krivotvore povijest, a na drugoj lijevi krugovi koji se protive obilježavanju Bleiburga jer smatraju da se komemoracije često zloupotrebljavaju.
Martens nije uvjeren u taj argument lijevih te se pita nije li zapravo riječ o tome da se oni ne žele sjećati “zločina jugoslavenskih partizana”. Odnosno, “žele li spriječiti da se lik partizanskog heroja Tita zaprlja krvlju prolivenom u njegovo ime?”
Martens spornost obilježavanja spomena na žrtve Bleiburga dobrim dijelom povezuje s činjenicom da su praktički monopol nad sjećanjem na ovu tragediju još 1953. preuzeli pripadnici “Blajburškog počasnog odreda” koji je bio “sačinjen od bivših Ustaša koji su sami bili umiješani u zločine u Hrvatskoj”.
“Doduše bilo je nepošteno i netočno komemoracije na jugu Koruške zbog toga kompletno nazivati ‘najvećim fašističkim skupom u Europi’, kao što su to činili neki mediji. To nije pravedno prema mnogim obiteljima koje su se zaista ovdje okupljale kako bi se sjetile svojih ubijenih rođaka ili predaka. No treba reći da je instrumentalizacije od strane desnih ekstremista itekako bilo što je pomoglo onim snagama koje bi najradije zabranile svako sjećanje ne Bleiburg i ostale zločine koje su počinili Titovi partizani”, kaže Martens.
To je produbilo i jaz među pobornicima i protivnicima bleiburškog okupljanja u samoj Hrvatskoj, kaže se u tekstu.”U Hrvatskoj mnogi, kada je u pitanju rasprava o Bleiburgu, stoje jedni nasuprot drugima u oštroj nepomirljivosti. Postavlja se pitanje kako da se ova mala zemlja odnosi prema najvećem pokolju koji je počinjen u Europi nakon njemačke kapitulacije”, zaključuje Martens.
Ako sjećanje na zločine iz prvih dana Titove vladavine žele zadržati izvan europske kulture sjećanja, znači li to, pita se Martens, da komemoracije nema nigdje.