Piše: Filip Gašpar
U Europi, glavne medije već dugo proganja bauk desničarskih političara poput mađarskog Viktora Orbána, za koje tvrde da potkopavaju demokraciju i vladavinu prava. Mnogi američki liberali opsjednuti su mogućom ponovnom „Trumpovom diktaturom“ ako bivši predsjednik ove jeseni dobije izbore.
Isto se boje da će desničarske i euroskeptične stranke mogle postati najveće ili dominantne stranke u 18 od 27 država članica bloka na lipanjskim izborima za Europski parlament. U Italiji desničarski „Fratelli d’Italia“, u Austriji „Slobodarska stranka“, u Francuskoj „Rassemblement National“ i u Nizozemskoj Geert Wilders, su samo neke stranke koje obećavaju okončanje priljev ilegalnih migranata i predlaganje mnogo oštrije politike prema imigraciji.
No, trenutačno je u Njemačkoj demokracija stvarno ugrožena. To je zbog nedemokratske reakcije koalicije kancelara Olafa Scholza, nekih lažnih “konzervativaca” i mainstream medija na uspon desničarske populističke stranke “Alternativa za Njemačku (AfD), koju vide kao snažan izazov za njihov lijevo-liberalni konsenzus. Pod vodstvom Dr. Alice Weidel i Tina Chrupalle , stranka je porasla na više od 20 posto u nacionalnim anketama, tj drugo mjesto i daleko ispred Scholzovih socijaldemokrata sa samo 15 posto.
U zadnjih mjesec dana, međutim, establišment je gotovo potpuno poludio, nakon izvješća ljevičarske istraživačke i aktivističke organizacije CORRECTIV, koju djelomično financira Soros, koja je špijunirala privatni sastanak koji se u studenom održao u Potsdamu, blizu Berlina. Među 20-ak sudionika bila je šačica srednje rangiranih dužnosnika AfD-a, nekoliko članova CDU-a i neki bogati poduzetnici.
Na ovoj maloj privatnoj konferenciji, koju je CORRECTIV histerično i lažno prozvao „tajnim sastankom“, politički aktivist Martin Sellner iz Beča predstavio je svoje ideje za „plan reemigracije“ za vraćanje migranata koji nemaju zakonsko pravo ostati u Njemačkoj ili koji su počinili teške zločine natrag u svoje domovine. Novinari-aktivisti CORRECTIV-a, osjetivši potencijal za reportažu koja će postati njihova imena, lukavo su usporedili ovaj „master plan“ s notornom nacističkom shemom. Naravno odjednom nitko vise nije pričao o poljoprivrednicima i drugim problemima u Njemačkoj.
Apsurdno i neukusno, ovaj mali sastanak s nejasnim govorom o repatrijaciji ilegalnih stranaca nazvan je „Wannsee konferencija 2.0“ (jezero Wannsee, na kojem su se nacistički dužnosnici dogovorili o „konačnom rješenju“ ubijanja Židova u siječnju 1942., udaljeno je polovicu – sat vremena vožnje). Ova groteskna i nepovijesna jednadžba malog privatnog razgovora među ljudima bez ikakve stvarne moći s događajem iz 1942. vjerojatno umanjuje značaj monstruoznih zločina holokausta – ali učinila je čuda, stvorivši savršeni skandal za sustav.
Ta konferencija koja nije bila ni tajna ni konferencija bi se trebala nazvati „Ibiza 2.0“ a izvještaj CORRECTIVA najbolje „Protokoli Potsdamskih mudraca“.
Ljevica radosno iskorištava aferu s lažima i iskrivljavanjem o skupu u Potsdamu, što mainstream mediji rado ponavljaju. Zadnja vikenda, SPD, Zeleni, die Linke (ljevica, stranka nasljednica Stranke socijalističkog jedinstva Istočne Njemačke) i masovne organizacije poput sindikata, liberalnih crkava, Vijeća muslimana, udruga migranata i Antifa grupa su pozvali na javne demonstracije na koje su gotovo milijun ljudi poslušno izašlo na ulice prosvjedujući „protiv desnice“. (U Njemačkoj se „desnica“ brzo koristi kao sinonim za desničarski ekstremizam).
Nisu svi marširali mirni. U Aachenu su neki prosvjednici nosili transparent s natpisom „Ubiti AfD“. Ignorirajući takve transparente, predsjednik Frank-Walter Steinmeier (SPD) se zahvalio prosvjednicima a kancelar Scholz (SPD) se radovao što su u Njemačkoj „demokrati“ brojniji od „antidemokrata“. Datim okolnostima to je ironično i suprotno od stvarnog stanja.
Odgovarajući Scholzu, suvoditeljica AfD-a Alice Weidel kritikovala je vladu i rekla da je njezina stranka žrtva „klevetničke kampanje bez presedana“. Kako sve više i više Nijemaca postaje razočarano vladinom migracijskom politikom, povećanjem poreza i zelenom ideologijom, AfD sve više napreduje u anketama. Trenutno je druga najjača stranka u Njemačkoj, s 22% glasova na nacionalnoj razini. U međuvremenu, članstvo AfD-a poraslo je za više od trećine na preko 40.000, i još uvijek brzo raste.
Ipak, u intervjuu prošlog tjedna, Anette Dowideit, zamjenica urednika CORRECTIVA, rekla je da je njemački tisak „pogrešno protumačio“ glavne aspekte njihovog izvještavanja o sastanku koji se održao 25. studenog u Potsdamu, jer njezina publikacija zapravo „nije govorila deportacija ili bilo čega sličnog.“, ali savršena oluja je svejedno u tijeku.
Međutim, to nije istina. U članku se izričito navodi da je „zajednički cilj“ sudionika sastanka „prisilna deportacija ljudi iz Njemačke na temelju skupa rasističkih kriterija, bez obzira na to imaju li ili ne njemačko državljanstvo“.
Čini se kao da su autori teksta namjerno preinterpretirali i dramatizirali izjave sudionika kako bi napravili skandal. Utjecajni politički medijski kompleks iznova pokušava stvoriti paralelne stvarnosti u „borbi protiv desnice“ kako bi huškao protiv opozicije i instrumentalizirao veće dijelove stanovništva.
Zamijenite „remigraciju“ s „deportacijom“, „Vilu u Potsdamu“ s „Konferencija u Wannseeu“ itd., koliko neistinito toliko i prozirno. Ali pritišće prave gumbe i popularan je alat kada, iz perspektive ljevičarskog tabora, javni diskurs ide previše u „pogrešnom“ smjeru, trenutno vjerojatno prosvjedi poljoprivrednika i rezultati istraživanja AfD-a.
Neki političari i mediji pozivaju na potpunu zabranu AfD-a, kojeg predstavljaju kao neprijatelje demokracije. Postoje i mnogi načini na koje stranke naslijeđe pokušavaju, ili doista čine, ograničiti ustavna prava AfD-a.
Primjerice, uskraćuju im pravo predlaganja potpredsjednika Sabora. Nadalje, ostale stranke pokušavaju pronaći načine da AfD-a isključe iz državnog sustava javnog financiranja. Time bi AfD svake godine bio uskraćen za desetke milijuna eura i znatno bi naštetio izbornoj poštenosti.
Može li se zemlja u kojoj vladajuća klasa pokušava zabraniti ili potisnuti svoju najžešću opoziciju doista nazvati demokracijom? Nijedna druga europska država nikada nije zabranila veliku oporbenu stranku, koliko god se ona ne sviđala vladajućoj klasi. Svaka zabrana AfD-a bila bi uvreda slobodi i proglašavanje moralnog bankrota njemačke demokracije.
AfD je druga najjača stranka na nacionalnoj razini. U istočnonjemačkim pokrajinama poput Saske ili Tiringije, daleko je najjača stranka i ima šanse pobijediti na državnim izborima u rujnu. Ova mogućnost petrificira establišment koji pokušava izolirati stranku i držati je iza „vatrozida“. Milijuni glasača duboko su razočarani Scholzovom Ampelkoalicijom. Oko 80 posto birača kaže da su izgubili potpuno povjerenje u vladu, koja je posljedično zapala u stanje panike.
Ampelkoalicije dovela je Kršćanske demokrate (CDU) i njihovu bavarsku sestrinsku stranku CSU do ukupnih 30 posto u anketama, no mnogi glasači, tradicionalni konzervativci, koji se još uvijek sjećaju kancelarke Angele Merkele i njezinu katastrofalnu imigracijsku politiku sve više usmjerava prema populističkoj alternativi.
Nekontrolirana masovna imigracija, koje je počela 2015. pod vladom Angele Merkel, troškovi života i ekonomska recesija u Njemačkoj, također zbog duboko kontroverzne energetske i klimatske politike, sve to dodatno potiče bijes.
Iako je stranka AfD osnovana tek 2013., ona je postala pravo okupljalište konzervativne oporbe.
Čak ljudi često ignoriraju službene optužbe za „ekstremizam“ od strane Saveznog ured za zaštitu ustava (Verfassungsschutz), jer shvaćaju da je savezni ured ispolitiziran od strane vladajućih stranaka i da se koristi kao oružje za napad na oporbene skupine koje im se ne sviđaju. To se najbolje vidi u slučaju sa Hans-Georg Maaßenu, koji je bivši predsjednik Saveznog ureda za zaštitu ustava, i koji se od prošlog tjedna nalazi pod nadzorom tog istog ureda. Ovo vjerojatno neće biti slučajnost. Pogotovo nakon što je osnovao vlastitu stranku „Unija vrijednosti“ i rekao da je otvoren za suradnju s AfD-om.
Teško je reći kamo će te rasprave voditi. Politička klima je izuzetno užarena. Jake rasprave uvijek su dobrodošle, a polemika AfD-u nije strana. Ipak, čak i razmišljanje o potiskivanju stranke s nekoliko milijuna glasača je u osnovi antidemokratsko. U Njemačkoj, mnoge figure establišmenta žele osloboditi zemlju onih opozicija koje prijete njime i njegovim ideologijama. Demokrati se samo mogu nadati da se njihovi antidemokratski snovi neće ostvariti.