O ČEMU SU GALBRAITH I HOLBROOKE RAZGVOVARALI U TUĐMANOVOM WC-u: Zašto je zaustavljena HV ispred Banja Luke, i zašto su kasnije obojica to požalila

“Trebali smo slušati Tuđmana”.

Tim je riječima bivši veleposlanik, a kasnije poslovni čovjek, Richard Holbrooke, „arhitekt Daytonskog sporazuma”, u New Yorku, na predavanju što ga je priredio The New School University komentirao političku klimu u Americi desetljeće ranije, kad su predsjednici Tuđman, Izetbegović i Milošević potpisali Daytonski sporazum. Holbrooke, koji je to predavanje održao sredinom dvijetisućitih, a umro je 2010., tvrdio je da Daytonski sporazum nije bio toliko loš koliko je implementacija tekla sporo i neučinkovito.

– Danas mislim da smo trebali više surađivati s Tuđmanom iako su nam prigovarali da smo potpuno povezani s Pantovčakom, a to nije bila istina. Dobio sam naredbu iz Washingtona da zaustavim prodor hrvatske vojske prema Banjoj Luci, i Tuđman je bio kooperativan, ali možda bi bilo drukčije da smo ih pustili da odrade taj vojni dio zadatka – rekao je Holbrooke.

U mudrost te odluke je kasnije posumnjao i veleposlanik SAD Peter Galbraith, koji je ovako opisao situaciju:

“Dana 16. rujna 1995. godine sudbina grada Banje Luke visila je o koncu, a s njom i budućnost Bosne i Hercegovine. Tri godine su bosanski Srbi ratovali protiv Muslimana i Hrvata u zemlji, ali sada su bili na rubu propasti. Hrvatska vojska bila je na rubovima jedinog grada koji su bosanski Srbi još držali.

Richard Holbrooke, posebni izaslanik predsjednika Billa Clintona za Bosnu, imao je upute toga dana da uvjeri Hrvate da ne ulaze u Banja Luku. Holbrooke je doletio u Zagreb, gdje sam služio kao veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj, prije sastanka sljedećeg dana s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Holbrooke je sumnjao u mudrost njegovih uputa – a i ja sam. Srpski poraz kod Banja Luke sigurno bi značio kraj za predsjednika bosanskih Srba Radovana Karadžića i njegovog zapovjednika krvoločne vojske Ratka Mladića, arhitekte prvog genocida u Europi nakon nacista . Nije bilo teško napraviti analogiju s Drugim svjetskim ratom, gdje se demokratska Njemačka uzdigla tek nakon poraznog poraza nacista. Zar ne bi bilo bolje da Banja Luka padne?

Neki od naših osjećaja bili su, iskreno, emotivni. Holbrooke i ja smo odvojeno posjetili grad neposredno nakon što je rat počeo 1992. Nakon što smo vidjeli bradate srpske pripadnike milicije kako teroriziraju muslimansko stanovništvo stisnuto u geto i zabranjeno im je ići na posao ili u školu, obojica smo imali istu reakciju: Banja Luka je bila mjesto čistog zla.

Tijekom večere sa mojom suprugom u noći 16. rujna, Holbrooke i ja smo razmišljali o tome što bi mogao reći Tuđmanu. Dok je Holbrooke imao svoje upute, također je smatrao da mu situacija na terenu u Bosni koja se brzo razvija daje dovoljno prostora da krene u drugom smjeru. Obojica smo vidjeli prednosti — i inherentnu pravdu — toga što su Srbi izgubili Banja Luku. Ali Holbrooke se također usredotočio na praktičnost. Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici podržali su mirovni plan temeljen na podjeli teritorija 51-49 između Federacije bosanskih Muslimana i Hrvata i Srba. Holbrooke je smatrao da nema smisla da hrvatske i bosanske snage zauzimaju teritorij kojeg bi se morale odreći mirovnim rješenjem. Također se nadao da bi Banja Luka, jedino značajno urbano područje sa srpskom većinom u Bosni, moglo proizvesti umjerenije vodstvo koje bi na kraju moglo izazvati političku dominaciju ekstremnih nacionalista. Znao sam da je Tuđman dugo žudio za Banjom Lukom kao dijelom svog projekta za veliku Hrvatsku, i bojao sam se da, ako se dočepa tog mjesta, možda nikada nećemo natjerati da je vrati budućoj bosanskoj vladi.

Čak ni kad je sljedećeg dana stigao u predsjedničke dvore na naš sastanak s Tuđmanom, Holbrooke se nije konačno odlučio za svoju poruku. Uvukli smo se u muški WC na brzi posljednji sastanak. (Znali smo da je Tuđman snimao sve svoje razgovore, ali smo se nadali da bi zvuk tekuće vode mogao poslužiti kao pokriće.)

Na kraju su za Holbrookea presudila humanitarna pitanja. Dok su banjalučki srpski čelnici nanijeli nevjerojatnu okrutnost muslimanskom i hrvatskom stanovništvu grada, Banja Luka je bila dom za više od 200.000 civila, od kojih većina nije snosila odgovornost za zločine. Prethodnog mjeseca u grad je stiglo 100.000 srpskih izbjeglica — raseljenih zbog hrvatske ofenzive koja je bila u tijeku. Dok smo razgovarali o tome što bi se moglo dogoditi ako Hrvatska vojska uđe u grad, Holbrooke nije bio voljan nanijeti još jada tolikom broju nedužnih civila.

Nakon što je konačno odlučio što će reći, Holbrooke je trebao nagovoriti Tuđmana. Hrvatski predsjednik bio je kruta figura koja je sebe i svoju zemlju smatrala daleko superiornijima od “nezapadnih” Srba i Bosanaca. Holbrooke je razumio Tuđmanovu prvenestvenu želju da ga se tretira kao osobu od povjerenja i saveznika Sjedinjenih Država. Na sastanku je Holbrooke učinio da se hrvatski čelnik osjeća kao da on suusmjerava politiku SAD-a. Bez ijedne prijetnje dobio je što je htio.

Petnaest godina kasnije, ne znam jesmo li donijeli pravu odluku. Bosna bi danas mogla biti ujedinjenija i uspješnija država da su ekstremisti odgovorni za rat slomljeni umjesto da su dobili kontinuiranu — i razornu — ulogu nakon rata. Pad Banja Luke možda je olabavio Miloševićev stisak nad Srbijom, a rat na Kosovu možda nije bio potreban.

Richard Holbrooke je dobro znao da će poruka koju je dao Tuđmanu o Banjoj Luci odrediti sudbinu Bosne — i regije — u godinama koje dolaze. Shvaćao je da je to pitanje života i smrti, te je stavio premiju na očuvanje najvećeg broja života. Možemo samo nagađati o suprotnosti, ali znamo da je Holbrooke iskoristio novu vojnu ravnotežu u Bosni kako bi pregovarao o mirovnom sporazumu u Daytonu. Iako daleko od savršenog, okončao je rat. Tisuće, možda stotine tisuća ljudi preživjelo je taj rat zahvaljujući Richardu Holbrookeu.

Peter W. Galbraith bio je veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj od 1993. do 1998. godine.

Izvor: Foreign policy