Trebali bismo živjeti u slobodnom gradu, slobodnoj zemlji koja je i bez njih dovoljno istraumatizirana. Zar ne?
-Hrvatskoj je nametnuta kvota po kojoj je primila određeni broj imigranata alii, navodno je još dio imigranata vraćen u Hrvatsku iz Njemačke, Austrije i Slovenije. O tome se šuti. Početkom godine u škole su primljena i djeca koju je bilo potrebno infiltrirati u sustav. Puno je tu čudnih okolnosti. Ljudi, gdje ima dosta zdravih i radno sposobnih muškaraca, bez dokumenata su samo brojevi. Zna se kako svatko od nas i za vrijeme najvećih nepogoda sa sobom uzima bitne stvari, dokumente i novac i tako postaje “lakim plijenom” drskim napadačima.
–Poučeni iskustvima iz primjera europskih zemalja gdje se redaju teroristički napadi te razni pojedinačni napadi, posebice silovanja, pokušaji silovanja žena te brutalna ubojstva, veliki dio hrvatskog stanovništva iskaziva strah i nelagodu, ali biva odmah okarakteriziran kao nehuman i bešćutan ako je protiv primanja imigranata i davanja azila jer narod nitko ne pita samo im se ulaguje kada treba dobiti glasove na izborima, a izrečena obećanja se brzo zaboravljaju.
-Odjednom, uz neke navodno zataškane izgrede u Dugavama gdje se nalazi prihvatni centar za azilante događaju se tri prijavljena pokušaja silovanja žena, stanovnica Zagreba u vrlo kratkom roku.Što je sa drugim kvartovima?
Donedavno je Zagreb smatran mirnim i privlačnim gradom za suživot i turiste.
-Prvi pokušaj silovanja dogodio se sredinom kolovoza, oko osam sati u Dugavama.
-Žena je nasilno odvučena u podrum zgrade i zlostavljana. Na sreću uspjela se otrgnuti napadaču, a reagiraju i susjedi. Utvrđeni napadač je azilant (27) iz Afganistana.
-Drugi utvrđeni napad na ženu dogodio se nedugo nakon toga u toaletu Importanne Centra kod Glavnog kolodvora. Žena je brutalno napadnuta uz teške ozljede, a utvrđeni napadač (22) je također azilant iz Maroka.
-Treći poznati slučaj je napad na ženu na ulici kod hotela Esplanade krajem srpnja.Napadač (24) također tražitelj azila, porijeklom iz Iraka.
–Pitanje je ima li još sličnih slučajeva? Mnoge žene zbog straha i sramote možda ne
žele izaći u javnost iako su nevine žrtve, a kroz cijeli život pratit će ih ovo užasno i traumatsko iskustvo.
-Kako će sada naoko miran glavni grad i njegovi stanovnici bez straha proći ulicama, ući u javne objekte, prošetati? Mnogi su pokupovali sprejeve za obranu, posebice žene u strahu za svoj život koji bi trebao biti zaštićen kao osnovno ljudsko pravo.
-Štiti li naša država svoje stanovništvo?
Neki nebitni političari sakupljajući bodove kodpojedinaca nazivaju našu domovinu džamahirijom, iskazujući tako užasavajuće nepoštovanje prema velikoj većini ljudi koji žive u hrvatskoj, našim običajima, kulturi i katoličkoj vjeroispovijesti.
-Možemo li sigurno našu djecu puštati do škola, živjeti slobodno za ono što su mnogi naši branitelji platili životom? Hoće li naše kćeri, majke, žene, stanovnici biti izloženi daljnjem nasilju? Jesmo li se trebali postaviti kao Mađarska ili ćemo se morati naoružati kao što se događa u Češkoj?
-Samo po sebi, nameće se pitanje; koliko još žrtava silovanja i premlaćivanja u hrvatskoj treba nastradati da bi se stanje proglasilo alarmantnim ili se onima koji ih šalju u hrvatsku i onima koji određuju kvote koliko ih Hrvatska mora zaprimiti, ne smije ništa reći i ne samo reći već im se ne smije niti zucnuti o ovim nemilim strahotama i traumama koje njihove žrtve proživljavaju!?
Trebali bismo živjeti u slobodnom gradu, slobodnoj zemlji koja je i bez njih dovoljno istraumatizirana. Zar ne?