Dana 16. svibnja 1992. godine poginuo je brigadir Tihomir Mišić, zapovjednika IV. bojne HVO-a Općinskog stožera Mostar i jednog od organizatora obrane Mostara i doline Neretve u Domovinskom ratu.
Kad su tenkovi JNA 7. svibnja 1991. zaustavljeni u Pologu, odmah nakon prolaska vojne kolone u prijepodnevnim satima Mišić je, zajedno sa svojim najodanijim prijateljima, podigao barikadu na Balinovcu i prekinuo njihovu izravnu komunikaciju s bazama, odnosno vojarnama u Mostaru. Navedena barikada bila je prvi javni i organizirani otpor prema agresoru na području Mostara. Mišić pri organiziranju obrane i ustrojavanju postrojbe nije odbijao suradnju ni s MUP-om ni s HOS-om ni s Muslimanima, pa čak ni sa Srbima koji su se htjeli boriti u IV. bojni, pisao je ranije Večernji list. ”Tog kobnog dana Tiho je dobio informaciju da crta obrane, između 4. bojne HVO-a i Mostarskog bataljuna, koji je inače bio u sastavu i pod zapovjedništvom Općinskog stožera HVO-a Mostar, od Staroga mosta prema jugu nije dobro uvezana te da četnici mogu ući s boka. Stoga su Tiho Mišić, Slavko Puljić, Ilija Vrljić, Drago Mišić i još neki iz zapovjedništva Općinskog stožera HVO-a Mostar otišli prema zapovjedništvu Mostarskog bataljuna potražiti zapovjednika Arifa Pašalića, prenosi Crodex.
Nisu ga našli jer se tuširao. Kad se vratio, otišao je s njima do pričuve IV. bojne u dječjem domu. Odatle je s njima krenuo Miki Leventić obići položaje 4. bojne kod Staroga mosta (Kožara). Miki Leventić dao je za vodiča Hamu Huskovića, pripadnika IV. bojne, te su pošli prema položajima koje je držao Mostarski bataljun. Samostalna je mostarska bojna/bataljun, uza blagoslov Sarajeva koje je službeno (29. travnja 1992.) prepustilo obranu Mostara HVO-u, osnovana kao jedina mostarska bojna u sastavu HVO-a kojoj su većinski pripadali Muslimani, što je bilo prvim znakom cijepanja jedinstva mostarskih branitelja i, pokazalo se, uvodom u hrvatsko-muslimanski rat na ulicama Mostara. Toga je svibnja 1992., u ratu protivu srpsko-crnogorskih agresora, Treća bojna nadzirala Cernicu, Četvrta se nastavljala na nju do Staroga mosta, a Samostalna je mostarska bojna/bataljun, pod zapovjedništvom HVO-a, i s bivšim potpukovnikom JNA Arifom Pašalićem na čelu, bila raspoređena od Staroga mosta do Stotine. Bila je jaka mjesečina, sve se vidjelo. U jednom trenutku, oko 22 sata, dok su pretrčavali, s položaja Mostarskog bataljuna vojnici su zapucali. U cijeloj grupi od desetak ljudi samo je Tihomir Mišić višestruko pogođen iz najmanje tri vrste oružja”, navedeno je.
Nagađanja uvijek prate pogibiju prirodnoga vođe. Budući da se nekim zapovjednicima nije sviđala tolika odanost vojske Tihi, bilo je priča o naručenomu ubojstvu, u izravnomu dogovoru s Pašalićem, ali je činjenica kako je i on te noći jednako izložen riziku. I sam je nakon rata misteriozno poginuo, a ‘odrađeni’ su i brojni drugi generali Armije BiH, za što se odgovornost pripisivala AID-u. No činjenica je kako je Arif među prvima djelovao protiv Hrvata u Mostaru, još prije rata iz 1993. godine. Jedno je sigurno, da su ljudi poput Ludviga Pavlovića, Tvrtka Miloša, Božana Šimovića i Tihomira Mišića ostali živi, daljnji tijek Domovinskoga rata u Hercegovini bio bi znatno drukčiji, a do nekih kasnijih nemilih događaja možda ne bi nikada došlo.
Nakon Mišićeve pogibije zapovjednik obrane Mostara Jasmin Jaganjac izdao je zapovijed da se IV. bojna HVO-a preimenuje u IV. bojnu Tihomir Mišić. Poslije pogibije Tihomira Mišića, na mjesto zapovjednika 4. bojne postavljen je Radmilo Jasak, a IV. bojna sudjelovala je u oslobodilačkim operacijama Lipanjske zore.