OBLJETNICA RAZMJENE VUKOVARSKIH BRANITELJA U NEMETINU: Na današnji dan majke su ponovo zagrlile sinove, djeca očeve

Na današnji dan, 27. ožujka 1992. godine, po principu „svi za sve“, u Nemetinu nedaleko od Osijeka, nakon više od četiri mjeseca zatočeništva razmijenjen je 381 hrvatski za 40 srpskih zarobljenika. Radilo se o logorašima srpskih koncentracijskih logora.

Oslobođeni Hrvati, većina branitelji Vukovara, pušteni su iz logora u Sremskoj Mitrovici. Tamo su bili izloženi redovitim premlaćivanjima, ponekad na smrt, i svim zamislivim oblicima iživljavanja, poput izvođenja na lažna strijeljanja. Smješteni u krajnje nehumanim uvjetima, bili su korišteni za obavljanje teških fizičkih poslova i dobrim dijelom lišeni osnovne medicinske pomoći. U takvim uvjetima u Mitrovici je zadržano 1.500 ljudi. Konstantno su bili podvrgavani takozvanim „ispitivanjima“ te su pod okrutnim metodama priznavali krivnju za ono što im se stavljalo na teret. Sremska Mitrovica bila je najveći logor za hrvatske zarobljenike na teritoriju Srbije, a u rujnu i listopadu 1991. još su osnovani i logori u Šidu, Begejcima, Stajićevu, Nišu i drugdje.

Među razmijenjenima 27. ožujka 1992. našao se i vukovarski branitelj Damir Plavšić koji se tog dana prisjetio u svojoj knjizi „Ne plači moj dobri anđele – Bitka za Vukovar“:

„U sobu ulaze policajci i mi istrčavamo iz toaleta. Počinje prozivka abecednim redom. Kako koga prozovu mora stati u vrstu ispred policajca. Prozvani odjednom živnu i gotovo trče u vrstu, jednostavno ne mogu kontrolirati svoje ushićenje. Oni koji nisu prozvani samo spuste glavu. Zagledao sam se u ljude koji stoje pognutih glava. Osjećam isto što i oni: tugu, žalost, bezizlaznost. Gotovo sam siguran da me neće prozvati. Već se vidim kako ulazim u toalet, molim prijatelje za cigaretu i pokušavam se šaliti prikrivajući ogromnu tugu koja mi pritišće srce. Iz duboke zamišljenosti prenuo me prijatelj, drži me za rame i trese me: ‘Prozvali su te, javi se!’ U bunilu, počeo sam se okretati oko sebe ne znajući što trebam činiti. Policajac je ponovno pročitao: PLAVŠIĆ DAMIR! ‘Ovdje.’ Tihi je glas izišao iz mojih usta. Ukočio sam se, srce udara luđačkim ritmom, ne pomičem se ni za centimetar. Prijatelj me gurnuo i stao sam među prozvane. Bojimo se da neka naša reakcija ne izazove bijes policajaca koji bi mogli spriječiti naš odlazak na razmjenu. Na trenutak me svladala bujica osjećaja jer se u meni bore sreća i tuga, suze i smijeh. Pokušavam se kontrolirati i prikriti izraze svog lica, ali ne uspijevam pa zatvaram oči, duboko udišem, a onda, polako i dugo ispuštam udahnuti zrak. Licem mi preleti osmijeh olakšanja. Još ne mogu vjerovati da idem u Slobodu. Možda prozivaju one koji ostaju ovdje? Policajci se voli poigravati s našim osjećajima. To bi bio samo još jedan od provjerenih načina mučenja. Kada sam se malo pribrao prozivka je već završila. Gledam ljude koji su preko puta nas, ljude s pognutim glavama, moje tužne prijatelje koji ostaju u zarobljeništvu. Najkrvavije vukovarske bitke nisu bile ništa u usporedbi s ostankom u logoru. U ratu je svaki čovjek gospodar svog života. Ovdje naš život ovisi o samo jednom pogledu.“

Prema službenim podacima, 7807 Hrvata, branitelja i civila bilo je tijekom Domovinskog rata zarobljeno, držano u u srpskim zarobljeničkim logorima te zatim u razmjenama ratnih zarobljenika vraćeno na područje pod upravljanjem Republike Hrvatske. No brojni smatraju da je taj broj bio i daleko veći.

Ukupno je iz logora s područja tadašnje Savezne Republike Jugoslavije razmijenjeno gotovo 3900 zarobljenika, od čega ih je više od 3500 bilo u zatočeništvu na području Srbije i manji dio u Crnoj Gori. Iako izmučeni, logoraši nisu skrivali oduševljenje po dolasku u Osijek kao i poslije kada su napokon stigli u Zagreb gdje im je pružena medicinska skrb. Ipak još više od 700 zatočenika Sremske Mitrovice prolazit će mjesece tortura da bi najveći dio njih bio pušten tek u kolovozu 1992.