U Novom listu od 2. travnja 2018. Jasmin Klarić piše netalentirano ružno da protivnici rodne ideologije provode „organizirani udar na slobodu pojedinca i društva“.(http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/NOVA-AGRESIJA-NA-HRVATSKU-Nemojmo-se-lagati-na-djelu-je-fundamentalisticki-rat-protiv-slobode?) „Jasno mu je“ da se radi o pravom pravcatom sudaru svjetova; o otvorenoj bitci za budućnost, pa i samu opstojnost civilizacije. Tvrdi da su priče o dječacima koji će morati biti djevojčice tek pogodno gorivo za izazivanje moralne panike kod lakovjernijih građana. Ogorčeno pita „tko je taj autoritet koji definira naravni zakon? I tko su njegovi ovlašteni tumači?“ Smatra da je vrijeme je za aktivniji demokratski otpor.
Klarićev tekst je sramota lista koji ga je objavio, sramota novinarske profesije i sramota ljudskoga razuma i dostojanstva. On vrije mržnjom i uvredama, a nema ni jedan konkretan argument i niti jednu logičnu konstrukciju. To nije rasprava, nisu činjenice i nije vijest. To je pamflet jedne ideologije koja nema nikakvo uporište osim agresije.
I to treba reći.
To treba reći jer je taj tekst srž svih rasprava koje vode zagovornici rodne ideologije: nema argumenata, nema dijaloga, nema pristojnosti. Izvan zdravog razume, izvan društvenih normi, izvan ljudskoga ponašanja.
Tko definira naravni zakon? Definira ga objektivna ljudska znanost. Naravni zakon je činjenica da postoje različiti geni koji su osnova razvoja muškaraca i žena. Naravni zakon je da se muškarci i žene razlikuju i da te razlike nisu stvar izbora ili „društveni konstrukt“, nego objektivne razlike koje su nastale evolucijom života. One vrijede za cijeli živi svijet i nikakva galama ili nepristojnosti Klarića i klarićevaca to ne mogu promijeniti.
Potpuno zdrav muškarac ne može se ni smatrati ni proglasiti ženom, niti se zdrava žena može smatrati ili proglasiti muškarcem. Spolni hormoni jednako djeluju na mozak kao na kosti (kožu, mišiće, rast dlaka) i to ne može biti sporno. To nije izmislila ni Crkva ni katolibani, nego je dokazala sekularna, objektivna znanost i to u svakom detalju i bez iznimke.
Homoseksualnost nije prirodna pojava i u osnovnoj je i izravnoj kontradikciji s teorijom evolucije. Tu leži odgovor na pitanje o opstanku civilizacije, koje muči Jasmina Klarića. Upravo on ugrožava opstanak civilizacije koju poznajemo, a ni on ni mi ne možemo ni zamisliti koja bi to civilizacija bila a da ne priznaje prirodne zakone. Koja?
Pitanje demokracije nije vlasništvo „liberalnih demokrata“, nego svih građana, sa svim njihovim razlikama. Demokracija mora biti jednaka za sve, dakle ne može biti apsolutna za pojedinca. Demokraciju se gradi na prirodnim (naravnim) zakonima i na društvenim odnosima koji nikoga ne će ugrožavati.
Klarić i klarićevci imaju pravo na svoje odabire u životu, ali NEMAJU PRAVO tražiti da njihovi odabiri postanu norma za sve koji drukčije misle i drukčije funkcioniraju.
Klarić prividno traži slobodu, ali to on traži samo za svoja uvjerenja i potrebe, a ne za uvjerenja i potrebe svih drugih članova društva. Nitko ne smije, ne može i ne bi trebao za sebe tražiti slobodu koja će ograničiti ili ugroziti slobodu drugih.
Drugi, na primjer, vjeruju u Boga, i Klarić može o njima misliti što hoće, ali nema im pravo zabraniti tu vjeru i ponašanje u skladu s tom vjerom. Ako vjernik misli da je pobačaj ubojstvo, Klarić ga zbog toga ne smije vrijeđati, ne samo zato što je vjernik možda u pravu, nego ni zato što je vjernikovo ustavno pravo tako misliti.
Klarić nema pravo dati sebi, ili ikome drugome, da tuđe dijete presvlači u dijete suprotnoga spola! Čija bi to bila sloboda? Samo Klarićeva, a ne toga djeteta ili njegovih roditelja. To ne bi bila ni sloboda škole, jer i škola mora poštovati prava roditelja, niti društva, jer društvo mora biti društvo za sve, a ne samo za one koji sebe nazivaju liberalnim demokratima. Oni su možda stvarno liberalni, ali to ih ne čini većim demokratima od npr. „konzervativnih“ demokrata, demokrata vjernika, ili demokrata koji su pristojni i ne vrijeđaju ljude nasumično i bez razloga. Riječ „demokracija“ ne govori o apsolutnoj slobodi pojedinca, nego upravo suprotno – da pojedinci ne smiju svoje stavove i vlast nametati drugima. Kad demokracija želi biti liberalna, ili baš jako liberalna, ona svejedno nikome ništa ne smije nametati. I mora se voditi po prirodnim zakonima i dobrobiti društva – cijeloga društva, svih članova toga cijeloga društva.
Hrvatsko društvo, na primjer, ima barem 90% ljudi koji se smatraju vjernicima i tipovi poput Klarića bi trebali, demokratski, paziti da ne vrijeđaju ni njih ni njihove osjećaje. Kakvi su to novinari, javni radnici, javna riječ, koji vrijeđaju devet desetina ljudi društva kojemu služe? Koja je to etika, koja logika?
A koju logiku i mogu imati osobe koje ne priznaju prirodne zakone? Što onda priznaju? Ništa, samo svoj bijedni seksualni svrbež, jer im je um na razini životinja koje se tjeraju. Jer te životinje ne znaju što je prirodni zakon, nemaju stida i predaju se samo tom svrbežu. One ne znaju niti to da je i taj svrbež sasvim prirodno, po prirodnim zakonima koji se ujedinjuju u pojmu evolucije živoga, prirodna pojava, a da nije pitanje liberalne demokracije. U ljudskoj vrsti on jest reguliran društvenim pravilima koja nikakav liberalizam ne može izbrisati. Jer to je ipak pitanje osnovne tjelesne i moralne higijene i zdravlja koje bi – opet po teoriji evolucije – trebalo svakome biti jako važno.
Veliki ruski pisac Aleksandar Solženjicin je rekao: „Čovjek se rađa s različitim sposobnostima. Ako je slobodan nije jednak, a ako je jednak nije slobodan“. A Jasmin Klarić bi trebao znati da nije ni jednak niti slobodan i da to nikad neće ni biti.
Možda ga to ljuti?